Situacija u Bosni i Hercegovini dostigla je novu tačku usijanja nakon što se pravosudni proces protiv Milorada Dodika približava svom vrhuncu. Odluka suda, bez obzira na njen ishod, nosi potencijal da dugoročno izmijeni političku dinamiku unutar zemlje, ali i da izazove reakcije međunarodne zajednice. Prema ocjeni novinara Slobodana Vaskovića, trenutni razvoj događaja nije samo pitanje zakona, već predstavlja duboku institucionalnu i političku krizu s potencijalno opasnim posljedicama.
U fokusu pažnje nalazi se nedavni incident u Istočnom Sarajevu, gdje su inspektori SIPA-e bili spriječeni da uđu u zgradu Vlade Republike Srpske. Ovaj čin, prema ocjenama zapadnih diplomata, tumači se kao oružana pobuna, a ne kao običan administrativni incident. Zabrana inspektorima SIPA da izvrše bilo kakvo hapšenje Milorada Dodika predstavlja, kako se navodi, akt političke volje koji prelazi sve zakonske okvire i pokazuje do koje mjere su institucije države dovedene u stanje paralize.
Presuda Dodiku – bilo osuđujuća ili oslobađajuća – imaće duboke posljedice. Vasković navodi da, u slučaju da se potvrdi krivica, bez obzira na visinu kazne i mjere zabrane obavljanja javnih funkcija, Dodik je de facto poražen. Njegov politički kapital, u tom scenariju, gubi na snazi jer više neće moći funkcionisati unutar ustavnog okvira države koju je prethodno aktivno podrivao.
S druge strane, ukoliko presuda bude oslobađajuća, Dodik izlazi iz sudskog procesa sa aureolom pobjednika – čovjeka koji je nadmudrio čak i međunarodne sile. Vasković takav ishod naziva porazom Zapada i predstavlja ga kao pobjedu individue nad institucionalnim poretkom, što bi moglo dodatno ohrabriti Dodika da krene u još radikalniji politički projekt: pokušaj cijepanja Bosne i Hercegovine.
Važno je istaknuti da novinar detaljno razmatra kako je Dodik izgradio mrežu podrške oko sebe, koristeći različite strategije:
-
Donošenje neustavnih zakona s ciljem slabljenja institucija BiH.
-
Organizovanje političkih teferiča, koji služe kao forma populističke mobilizacije.
-
Manipulisanje sudskim procesima putem javnih nastupa i simboličkih performansa.
-
Otvorena provokacija prema međunarodnim institucijama i partnerima.
Iako mnogi ti zakoni formalno ostaju na snazi, Vasković primjećuje da ih Dodik ne koristi intenzivno, što tumači kao pokušaj signaliziranja spremnosti na dijalog. Međutim, države Zapada su, po svemu sudeći, izgubile interes za dijalog s Dodikom, smatrajući ga nesposobnim za konstruktivnu političku komunikaciju.
Dodatno opterećenje na Dodikov položaj predstavlja krivična prijava za rušenje ustavnog poretka, uz koju je prethodno izrečena i mjera pritvora u trajanju od mjesec dana. U kombinaciji s incidentom s inspektorima SIPA, ovaj čin se sve više posmatra kao ozbiljna prijetnja po mir i sigurnost u BiH.
Prema Vaskovićevoj analizi, situacija se sada svodi na samo dvije moguće opcije, a obje vode ka istoj tački:
-
U slučaju osuđujuće presude – Dodik će, bez političke moći i ugleda, pokušati kompenzovati gubitak pokušajem raspada države.
-
U slučaju oslobađajuće presude – osnažen politički, Dodik će vjerovati da ima legitimitet i moć da ostvari ideju otcjepljenja Republike Srpske.
Bilo kako bilo, Vasković smatra da je namjera već postavljena: Dodik će ići do kraja. Njegove ambicije prevazilaze puke političke ciljeve i prelaze u sferu radikalnih ideja koje bi mogle destabilizirati cijelu regiju.
U zaključku, autor naglašava da Dodikovo ponašanje, bez obzira na sudski ishod, nosi u sebi elemente političke krajnosti koje mogu imati katastrofalne posljedice za BiH. Politička i institucionalna destrukcija koju je sproveo ne može se lako popraviti, a i sama činjenica da neko uopšte razmatra mogućnost cijepanja države jasno pokazuje koliko je krhka državna struktura. U takvom kontekstu, sudska presuda, iako pravno važna, može biti tek uvod u dublju krizu – onu u kojoj će se odlučivati ne samo o političkoj sudbini jednog čovjeka, nego o opstanku jedne zemlje.
Sve ovo ukazuje da se Bosna i Hercegovina nalazi u izuzetno osjetljivoj i neizvjesnoj fazi svoje političke egzistencije. Institucije su ozbiljno uzdrmane, a demokratski poredak stavljen na ozbiljan ispit. U takvom kontekstu, odgovornost svih političkih aktera – kako domaćih, tako i međunarodnih – postaje presudna. Potrebna je hladna glava, institucionalna čvrstina i strateška mudrost, kako bi se spriječilo dalje urušavanje državnog poretka i ponavljanje historijskih grešaka. Jer jednom kada se krene putem destrukcije, vratiti se nazad postaje izuzetno teško i bolno za cijelo društvo.
