U recentnoj kolumni za Večernji list BiH, Jozo Pavković iznio je kritički osvrt na aktuelnu situaciju u Bosni i Hercegovini, posebno ističući ulogu institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice, Christiana Schmidta. Tema njegovog komentara nije samo sama odluka visokog predstavnika, već daleko šira slika stanja suvereniteta i funkcionalnosti države nakon gotovo tri decenije od završetka rata.
Uvodno, Pavković podsjeća da je Schmidt ponovno nametnuo određene odluke, što samo potvrđuje da je međunarodni intervencionizam u BiH i dalje aktivan, uprkos vremenu koje je prošlo od Dejtonskog sporazuma. Odluke se tiču dvije oblasti:
-
finansiranje primjene novih tehnologija u izbornom procesu,
-
načina otplate duga slovenskoj firmi Viaduct po međunarodnoj arbitraži.
Međutim, autor ističe da je mnogo značajnije to što je praksa nametanja odluka pokazatelj da BiH i dalje nije u stanju funkcionisati kao potpuno suverena i neovisna država. Ova činjenica, smatra Pavković, zabrinjava i baca sjenu na razvoj države.
Dalje se naglašava da je institucija visokog predstavnika, iako oslabljena i izmijenjena u određenim segmentima, i dalje vrlo prisutna i uticajna, djelujući sa praktično neograničenim ovlastima koje joj omogućuju da poništi odluke domaćih institucija jednim potpisom. Pavković na to dodaje:
-
BiH formalno ima status suverene i neovisne države, ali
-
u praksi je protektorat u kojem su ključne odluke pod kontrolom stranih sila, a ne domaćih institucija.
U prilog tome, podsjeća da vojni nadzor nad BiH vrši EUFOR, dok tri strana sudija imaju presudnu ulogu u najvišoj sudskoj instanci, Ustavnom sudu BiH. Ovakva situacija, po autorovim riječima, opovrgava osnovni pojam suverene države, jer se njeni stanovnici ne mogu samostalno odlučivati o pitanjima na svojoj teritoriji.
Jozo Pavković dalje iznosi zanimljive informacije o međunarodnoj političkoj pozadini oko same funkcije visokog predstavnika. On navodi da:
-
trenutni visoki predstavnik Christian Schmidt ne uživa priznanje i povjerenje svih ključnih globalnih aktera,
-
Kina i Rusija nisu priznale njegovo imenovanje,
-
stav Sjedinjenih Američkih Država o tome ostaje nejasan.
Time se dovodi u pitanje legitimitet i svrsishodnost Ureda visokog predstavnika (OHR) u njegovom sadašnjem obliku. Autor ističe da sve više političkih aktera propituje opravdanost nastavka postojanja ovog tijela, jer institucije BiH već godinama nisu u stanju same donijeti ključne odluke, a umjesto rješavanja unutrašnjih nesuglasica, domaće strukture često pribjegavaju pozivanju na intervenciju visokog predstavnika.
Pavković posebno ukazuje na paradoks koji je nastao u ovih 30 godina: OHR je osnovan kako bi pomogao izgradnji stabilne i funkcionalne države, ali rezultati njegove djelatnosti su suprotni. To se ogleda u:
-
nefunkcionalnosti vlasti u BiH,
-
političkoj i institucionalnoj krizi koja traje, naročito od početka tekuće godine.
Autor smatra da je upravo politika visokog predstavnika u mnogome doprinijela ovoj krizi, jer su njegove odluke često donijele suprotan efekt od očekivanog.
U svjetlu svega navedenog, Pavković naglašava potrebu za drastičnim promjenama u pristupu upravljanju BiH. On sugerira dvije moguće opcije:
-
Pokušaj da BiH postane potpuno suverena država, što je trenutno gotovo nemoguće.
-
Alternativno, da BiH brzo uđe u okvir Europske unije, gdje bi se suverenitet djelimično prenio na EU institucije, što je, po njegovim riječima, manje bolno jer se BiH ionako već odrekla dijela svoje suverenosti pre više od 30 godina.
Zaključno, Pavkovićova analiza iznosi tezu da je BiH i dalje više protektorat nego nezavisna država. Unatoč formalnoj suverenosti, njena unutrašnja politika i institucije ostaju pod snažnim utjecajem stranih aktera. U takvom okruženju, bez dubokih sistemskih reformi i promjena u pristupu, budućnost funkcionalne i stabilne BiH ostaje neizvjesna.
Ovaj tekst poziva čitaoce i političke aktere da ozbiljno razmotre realnost u kojoj se zemlja nalazi te da se oslobode zavisnosti od vanjskih intervencija, usmjereći se ka unutrašnjem konsenzusu i samostalnom odlučivanju. U suprotnom, BiH će i dalje ostati primjer države kojoj su pravo na suverenost i nezavisnost samo privid, a stvarnu vlast drže drugi.
