Monstruozni zločin u Srbiji: Slučaj Đorđa Veličkovića
U nedavnoj vijesti koja je šokirala javnost, slučaj Đorđa Veličkovića, bivšeg pripadnika Užičkog korpusa, otkriva duboku ranu društva koje se još uvijek nosi s posljedicama ratnih zločina i nasilja. Ovaj slučaj, koji je isplivao na površinu nakon godina tišine, ponovo otvara pitanja o humanitarnim katastrofama koje su se desile tokom rata u Bosni i Hercegovini, posebno kada su u pitanju žene i djeca. Osjećaju se teške posljedice rata, a pojedini slučajevi poput ovog ukazuju na to koliko je važno suočiti se s prošlošću kako bi se izgradila bolja budućnost.
Tokom rata 1995. godine, Đorđe je oteo 22-godišnju Samru Huskaranić iz Srebrenice, jednog od mjesta najtežih zločina tokom sukoba. Njena sudbina nakon otmice bila je ništa manje od stravične. Đorđe ju je prvo držao zatočenu u selu u podnožju Kopaonika, a nakon smrti svoje supruge, prebacio ju je u svoj podrum u Aleksincu. Ovaj oblik zarobljeništva nije bio samo fizički, već je uključivao i brutalne psihološke torture. Samra je bila ne samo fizički zatočena, već i emocionalno i psihički uništena, a izvještaji govore o silovanjima koja su trajala više od 3000 puta.
Samra je pronađena u izuzetno teškom stanju – neuhranjena, prljava, sa zapuštenom kosom i noktima. Njeno tijelo bilo je ispunjeno vidljivim povredama i rezovima. Njene rane nisu bile samo fizičke, već su odražavale duboke emocionalne i psihičke traume koje se teško mogu opisati riječima. Ovaj slučaj nije samo primjer pojedinačne okrutnosti, već i odraz sistemskog nasilja koje je trajalo decenijama. Đorđe je priznao svoje zločine, međutim, reakcije vlasti i društva na ovu tragediju ostaju u fokusu javnosti. Policija je u njegovom podrumu pronašla i oružje, uključujući 17 bombi, 2 puškomitraljeza, 1 zolju i jedan prenosivi minobacač, što dodatno komplikuje cijelu situaciju i postavlja pitanja o sigurnosti zajednice.
U međuvremenu, srpske vlasti su izrazile želju za istragom, ali je Bosnapress izvijestio da su mnogi Srbi ovaj slučaj pokušali držati u tajnosti, navodeći kako se strah od stigmatizacije i političkih reperkusija širi kroz društvo. Ovo izaziva zabrinutost, s obzirom na to da je transparentnost ključna za suočavanje sa prošlošću i pravdu za žrtve. MUP Srbije je demantovao postojanje ovog slučaja, što dodatno komplikuje situaciju i stvara sumnju u namjere vlasti da se suoče s ovim zločinom. U svijetu gdje se informacije brzo šire, skrivene istine često isplivaju na površinu, ali pitanje koje ostaje je: koliko dugo će društvo tolerisati takvu praksu?
Cijeli incident otvara pitanja o toleranciji prema nasilju u društvu i načinima na koje se povrede iz prošlosti mogu ispraviti. Kako se društvo suočava s posljedicama ratnih zločina i kako se može osigurati da slični slučajevi ne ostanu neotkriveni? Ova tema je posebno važna za preživjele, njihove porodice i cijele zajednice koje su ostale pogođene ratom. Potrebno je razumjeti da se suočavanje s ovim zločinima ne odnosi samo na kaznu počinitelja, već i na rehabilitaciju žrtava i vraćanje povjerenja u pravosudni sistem.
U svjetlu ovih događaja, nužno je da se društvo mobilizira na različitim nivoima – od pravosudnog sistema do nevladinih organizacija – kako bi se stvorili mehanizmi za zaštitu žrtava i prevenciju nasilja. Obrazovanje i svijest o pitanjima ljudskih prava, posebno u postkonfliktnim društvima, imaju ključnu ulogu u sprječavanju budućih zločina i izgradnji trajnog mira. Organizacije koje se bave pravima žena i djece, zajedno sa državnim institucijama, moraju raditi na stvaranju sigurnog okruženja gdje će svako moći da prijavi nasilje bez straha od odmazde ili stigmatizacije.
Osim toga, uloga medija u osvještavanju javnosti o ovakvim slučajevima je od suštinske važnosti. Kroz istraživačko novinarstvo, slučajevi poput Đorđa Veličkovića mogu dobiti potrebnu pažnju, a istina može biti otkrivena.
Mediji imaju moć oblikovati stavove i mišljenja, te igraju ključnu ulogu u podizanju svijesti o problemima koji dugo vremena ostaju nevidljivi ili zanemareni. U konačnici, samo kroz zajednički trud i transparentnost možemo stvoriti društvo koje će se suočiti s vlastitom prošlošću i raditi na izgradnji bolje budućnosti za sve.
