U aktuelnoj političkoj dinamici Republike Srpske sve je više rasprava o ulozi Draška Stanivukovića, njegovom planu da formira novi politički pokret i mogućim posljedicama takvog poteza po opozicione redove. Analitičarka Tanja Topić naglašava da proces koji Stanivuković najavljuje kao “najznačajnije ukrupnjavanje opozicije u posljednjim decenijama” zapravo djeluje kao recikliranje starih političkih struktura, a ne kao stvarno osvježenje. Iako on tvrdi da pokret donosi novu energiju, uključivanje ljudi poput Igora Radojičića i Dejana Kojića ostavlja dojam da se radi o već viđenim akterima koji su dugo bili dio sistema vlasti.
Topić smatra da je takvo okupljanje zapravo svojevrsna usluga Dodikovom režimu, jer slabi opozicioni front, a ne donosi istinsku alternativu. Dodaje da je cijela priča oblikovana prema “rukopisu Aleksandra Vučića”, čiji utjecaj na politička dešavanja u RS-u nije teško uočiti. Nije slučajno da se u isto vrijeme u Beogradu govori o formiranju “Pokreta za narod i državu”, dok Stanivuković pokreće sličnu inicijativu.
Kritičari se pitaju kakvu stvarnu promjenu donosi novo udruživanje kada je riječ o političarima koji su već imali značajne funkcije u vrijeme donošenja najrigidnijih zakona i učvršćivanja sistema vlasti. Ako je, kako kaže Topić, riječ o kopiji vladajuće politike, onda su Stanivukovićeve šanse da donese suštinske promjene minimalne.
Na predstojećim vanrednim izborima za predsjednika RS-a glavni kandidati su Siniša Karan iz SNSD-a i Branko Blanuša iz SDS-a. Karan je poznat kao čovjek iz Dodikovog najbližeg kruga, s kontroverznom reputacijom i bliskim vezama s vlastima. S druge strane, Blanuša se predstavlja kao novo lice i profesor univerziteta, što mu daje kredibilitet. Topić ipak upozorava da je ključna varijabla izlaznost birača, jer samo masovno učešće građana može smanjiti prostor za izborne manipulacije i omogućiti pravu šansu opoziciji.
Kada je riječ o unutrašnjim odnosima u PDP-u, jasno je da postoje ozbiljni sukobi. Igor Crnadak, šef kluba poslanika, otvoreno je pozivao građane da izađu na izbore, dok mu je Stanivuković kontrirao i time izazvao podjele. Čak se postavlja pitanje hoće li Crnadak napustiti stranku ili će sam Stanivuković krenuti svojim putem osnivanjem “nove snage”. Analitičarka naglašava da se PDP nalazi na raskršću, jer su politike dvojice lidera potpuno suprotstavljene i međusobno se isključuju.
Posebno zabrinjava ocjena da Stanivuković već dugo djeluje pod patronatom Beograda. Ako je to tačno, onda bi njegov pokret mogao postati alat za Vučićeve interese u RS-u, a ne pravi opozicioni stub. To potvrđuje i izjava Željka Komšića, koji je rekao da Stanivuković svoje poteze vuče prema uputama iz Srbije, a istovremeno se predstavlja kao glavni protivnik SNSD-a.
U cijeloj priči otvara se i pitanje povjerenja birača. Javnost već godinama traži nova i svježa politička lica, ali kada se pojavi kandidat poput Blanuše, često ga se osporava zbog “anonimnosti”. Topić podsjeća da je to zapravo kontradiktorno ponašanje biračkog tijela, jer se s jedne strane kritikuje nedostatak novih ljudi, a s druge strane se omalovažava kada se neko pojavi.
Može se izdvojiti nekoliko ključnih tačaka iz analize:
-
Stanivukovićev pokret više liči na reciklažu starih struktura nego na istinsko političko osvježenje.
-
Vučićev utjecaj na politička zbivanja u RS-u prepoznaje se u mnogim potezima, pa i u ideji novog pokreta.
-
Siniša Karan ulazi u izbore s pozicije Dodikovog najvjernijeg čovjeka, dok Branko Blanuša može biti iznenađenje ukoliko građani pokažu visoku izlaznost.
-
PDP je duboko podijeljen, a odnos Stanivukovića i Crnatka postao je simbol te podjele.
-
Pitanje autentične opozicije i dalje ostaje neriješeno, jer oni koji pretenduju na tu ulogu pokazuju slične obrasce ponašanja kao i vlast.
Zaključak koji se nameće iz stavova Tanje Topić jeste da je politička scena u RS-u zaglavljena između režimskog kontinuiteta i reciklirane opozicije. Stanivuković, iako mlad političar, nije donio očekivano osvježenje već se sve više povezuje s utjecajima iz Beograda. To otvara mogućnost da se njegovo djelovanje tumači kao kontrolisana opozicija, a ne kao stvarna prijetnja vladajućim strukturama. U takvoj atmosferi najveća odgovornost ostaje na biračima, koji svojim izlaskom i izborom mogu odlučiti da li žele nastaviti podržavati postojeći sistem ili dati šansu drugačijim vrijednostima.
