Priča o porodici Malkoč iz Starog Viteza ne počinje rečenicom, nego emocijom koja pritisne grudi i zadrhti negdje duboko pod rebrima. Nema tu velikih riječi, samo tišina između pogleda i dodira, onih koji govore više od svakog glasa. Teško je pronaći pravi početak kada ti srce šapuće, a duša se stegne već na pragu nečije skromne kuće.
Dok sam boravio među njima, mogao sam napisati hiljadu rečenica, ali suštinu tog trenutka sažeo bih u dvije koje još uvijek odzvanjaju u meni: osjetio sam teret tuge lakše nego ikad jer su ga nosile male ruke, a one su bile jače nego što sam mogao zamisliti.
Zagrlio sam je… tu malenu djevojčicu čije oči nisu znale slagati. Nazvao sam je mala lasta, jer je djelovala krhko poput ptice što traži proljeće, a zapravo je svojim pogledom donosila sunce i tamo gdje ga nema. Nije mi rekla mnogo, ali je svaki njen uzdah govorio dovoljno da ostaneš nijem.
Mirsada – ime koje sada u meni odzvanja svaki put kada pomislim na nepravdu koju ne bi smjelo ni dijete ni odrasli doživjeti. Suze koje su klizile niz njeno lice bile su tihe, ali svaki njen osmijeh između jecaja bio je kao haber iz Dženneta. Ne zato što je sve bilo lijepo, već zato što se u tom osmijehu krila snaga djeteta koje sanja – i to ne mnogo, nego jedno, jednostavno, čisto, dječije.
Ima samo jednu želju. I ta želja, koliko god malena bila, postaje velika kada je izgovori neko čije djetinjstvo nije obasjano onim što bismo svi trebali smatrati osnovnim. Možda je to igračka. Možda je to kaput. Možda samo da mama bude nasmijana. Ne znamo. Jer kad djeca šute o svojim željama, to je zato što su već naučila da se ne traži više od onoga što se ima.
U njoj sam vidio sve ono što ovaj svijet mora čuvati: nevinost, snagu, nadu i djetinju vjeru da je dobro moguće, i da će – ako Bog da – doći prenosi hayat
