Smrt Vasilija Vidovića: Kontroverze i naslijeđe ratnog zločinca
U Beogradu je, u 71. godini života, preminuo Vasilije Vidović, figura koja je ostavila dubok trag u kolektivnoj svjesti naroda koji su pretrpjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini. Njegova smrt ne samo da je podsjetila na mračne trenutke iz nedavne prošlosti, već je i otvorila nova pitanja o odgovornosti za ratne zločine. Vidović je predvodio jedinice vojske Republike Srpske koje su, 5. juna 1992. godine, izvršile zločin nad bošnjačkim civilima u Lješevu, naselju blizu Ilijaša, gdje je ubijeno 22 nevinih ljudi. Ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnijih događaja u ratnom periodu u Bosni i Hercegovini, ostavljajući iza sebe ožiljke koje će biti teško zacijeliti.
Tijekom zločina, Vidović je bio pod direktivom Ratka Adžića, a zajedno s Marinkom Vidovićem, vodio je jedinice koje su izvršile ovaj stravičan zločin. Iako je Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) stavio njegovo ime na tzv. “A listu” ratnih zločinaca i proslijedio ga domaćem pravosuđu, Vidović nikada nije bio optužen niti osuđen za zločine koje je počinio. Ovakva situacija ostavlja mnoge upitnike o pravdi i odgovornosti za zločine počinjene tokom rata, kao i o funkcionisanju pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini, koji se često suočava s kritikama zbog nedostataka efikasnosti i transparentnosti.
Masovne grobnice i simbol tragedije
Tijela ubijenih civila iz Lješeva pronađena su u masovnoj grobnici koja je kasnije postala simbol tragedije ovog naselja. Ove masovne grobnice svjedoče o strahotama koje su se dogodile tokom rata, ostavljajući zajednicu s neizbrisivim ožiljcima.
Zločini kao što je ovaj ne predstavljaju samo gubitak života, već i gubitak identiteta i kulture, što je još teže za porodice žrtava koje su izgubile svoje najmilije.
Osim Vasilija Vidovića, za zločin u Lješevu također se tereti i Ratko Adžić, bivši predsjednik općine Ilijaš, ali do danas nijedan od njih nije odgovarao pred sudom, ostavljajući porodice žrtava bez pravde i zatvorenih rana.
U vremenu nakon rata, Vidović je nastavio sa svojim političkim aktivnostima u Srbiji, gdje je postao istaknuta figura u ultranacionalističkim krugovima. Bio je blizak saradnik Vojislava Šešelja, čija je stranka poznata po svojim kontroverznim stavovima i metodama. Njegovi postupci, poput vožnje džipa s lobanjom ubijenog bošnjačkog civila na haubi, ostavili su dubok trag u kolektivnom pamćenju. Ove slike nisu samo simboli brutalnosti, već su i podsjetnik na dehumanizaciju koja se događala tokom rata, a koja i danas izaziva strah i bijes među preživjelima i potomcima žrtava.
Unutrašnji sukobi i politička drama
Vasilije Vidović nije bio imun na unutrašnje sukobe unutar političkih krugova. U 2012. godini, tokom predizborne kampanje, došlo je do fizičkog obračuna između aktivista Srpske radikalne stranke, kojoj je pripadao, i Srpske napredne stranke. Ovaj sukob završio je nasiljem, a Vidović je zadobio teške povrede koje su zahtijevale hospitalizaciju.
Događaji poput ovih ukazuju na napetosti unutar ultranacionalističkih krugova, koji su se pojavili tokom i nakon rata, a istovremeno ukazuju na kontinuiranu nestabilnost unutar tih političkih frakcija. Unutrašnji sukobi često su rezultat borbe za prevlast, a njihova priroda dodatno komplikuje situaciju u kojoj se nalaze ratni zločinci i njihovi pristaše.
Nakon završetka rata, Vidović je pobjegao u Zemun, gdje je bio blizak Šešeljevom okruženju. Iako je uhapšen 2000. godine zbog ispaljivanja pucnja u vazduh ispred Skupštine Srbije, nikada nije snosio odgovornost za zločine počinjene tokom rata. Čak ni odlazak Šešelja u Hag nije promijenio njegovu sudbinu. U trenutku kada su se Nikolić i Vučić odvojili od Šešelja i osnovali svoju stranku, Vidović je ostao vjeran Šešelju, što ukazuje na složene međusobne odnose unutar srpskog nacionalističkog pokreta, gdje lojalnost često nadmašuje pravdu.
Potraga za pravdom i sjećanje na žrtve
Porodice žrtava stradalih u Lješevu i širom Bosne i Hercegovine i dalje se bore za pravdu. Mnogi se pitaju da li uopće postoji potjernica za Vasilijem Vidovićem u Bosni i Hercegovini.
Njegova smrt otvara nova pitanja o efikasnosti pravosudnog sistema, o tome kako je moguće da neki pojedinci, bez obzira na težinu svojih zločina, izmaknu pravdi. Dok se pravde čeka, sjećanje na žrtve ostaje snažno, a njihova borba za priznanje i pravdu ne smije biti zaboravljena.
Održavanje sjećanja na žrtve, kroz različite komemoracije i obrazovne programe, postaje ključno za buduće generacije kako bi se osiguralo da se slični zločini nikada ne ponove. Na kraju, pravda nije samo pitanje kazne, već i pitanje istine i pomirenja.
