Izjave predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića izazvale su snažnu pažnju i zabrinutost u javnosti nakon što je ustvrdio da su iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku stigle nove optužnice protiv bivših hrvatskih vojnih zapovjednika. Međutim, informacije koje dolaze iz pravosudnih izvora u BiH ukazuju na sasvim drugačiju sliku – da te optužnice, zapravo, ne postoje.
Naime, Milanović je u svom govoru povodom Dana hrvatske vojske, oštro govorio o tome da i dalje dolaze optužnice trideset godina nakon rata, konkretno iz Bosne i Hercegovine. Upotrijebio je termine poput “zadah optužnica” i sugerisao postojanje “političkih sudišta” koja funkcionišu pod krinkom međunarodnih sudova. Time je, prema ocjenama mnogih, poslao politički nabijen signal koji nije imao pravnu podlogu.
Prema informacijama koje su prenijeli izvori iz Tužilaštva BiH, optužnice protiv hrvatskih generala, poput Damira Krstičevića, Mate Laušića, Zlatana Mije Jelića, Stanka Sopte i Tihomira Blaškića, nisu nikada podignute. Jedini slučaj koji se može izdvojiti jeste onaj protiv Zlatana Mije Jelića, ali i on je u nadležnost Hrvatske prešao još prije pet godina, i to dobrovoljno.
Ključne informacije koje demantuju Milanovićeve tvrdnje uključuju:
-
Ne postoje formalne optužnice iz Bosne i Hercegovine protiv hrvatskih generala,
-
Predmeti koji su proslijeđeni Hrvatskoj nisu ni u fazi istrage,
-
Radi se o dokumentima koji su u BiH decenijama stajali neobrađeni,
-
Hrvatsko pravosuđe je nadležno da odluči hoće li išta postupati po tim predmetima.
Pitanje koje se postavlja jeste zašto je Milanović iznio netačne informacije? Iako nije poznato da li je riječ o svjesnoj obmani ili nepoznavanju procedura, činjenica ostaje da takve izjave imaju potencijal da podriju međudržavne odnose i stvore tenzije u ionako osjetljivoj regiji.
Dalja razrada ovog slučaja ukazuje da su prijave protiv oficira Hrvatske vojske i HVO-a poticale još iz vremena neposredno nakon rata, kada je MUP Republike Srpske podnosio krivične prijave za ratne zločine nad srpskim civilima. Te prijave su, u velikom broju slučajeva, bile nepotpune, nedokazane i neprovjerene. Ipak, uključivale su imena visokih oficira koji su komandovali u zoni gdje su se navodno desili zločini.
Po uspostavi Tužilaštva BiH, ti predmeti su prebačeni u njegovu nadležnost. U rijetkim slučajevima, kao što je slučaj Željka Šiljega, utvrđena je osnovana sumnja da je počinjen ratni zločin. Međutim, i u njegovom slučaju nije podignuta optužnica jer – u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH – optužnica se ne može podići dok osoba ne bude ispitana u svojstvu osumnjičenog. A takvo ispitivanje još nije provedeno jer Hrvatska nije odgovorila na zahtjev za pružanje međunarodne pravne pomoći.
Ovo sve vodi do ključnog momenta – u pitanju nisu formalne optužnice, već pravni predmeti u inicijalnoj fazi, koji su – u okviru regionalne saradnje – proslijeđeni pravosudnim organima Hrvatske, upravo zbog toga što se osobe na koje se odnose ne nalaze u BiH. Drugim riječima, BiH nema jurisdikciju da ih ispita bez međunarodne pomoći, i ne može ih ni formalno optužiti dok ne ispuni te osnovne proceduralne korake.
U cilju izbjegavanja zamjene teza, važno je istaći razliku između:
-
Optužnice – formalni pravni akt koji se podiže nakon provedene istrage,
-
Prijave ili predmeti – inicijalna faza, koja još ne podrazumijeva dokazanu osnovu za optuženje.
Kako ističu izvori iz Suda BiH, nijedna optužnica protiv oficira Hrvatske vojske nije dostavljena ovom sudu. Dakle, Milanovićeva tvrdnja da “optužnice dolaze” ne stoji, jer dokumenti koji su dostavljeni Hrvatskoj nemaju pravnu kvalifikaciju optužnice.
Ova situacija dodatno ilustruje kako politički narativi mogu narušiti pravnu preciznost i dovesti do nesporazuma među državama. U vremenu kada je regionalna saradnja krhka, a povjerenje među institucijama često na testu, odgovornost za tačne izjave nosi posebnu težinu, naročito kada dolazi od najviših državnih dužnosnika.
Na kraju, jasno je da predmetne izjave Zorana Milanovića, iako zvuče alarmantno, nisu potkrijepljene stvarnim pravnim dokumentima. Optužnice – one stvarne, pravno valjane i podignute u skladu sa zakonom – još uvijek ne postoje. Ostaje da se vidi hoće li se hrvatsko pravosuđe uopšte baviti dostavljenim predmetima, ili će one ostati tamo gdje su decenijama bile – u ladicama.
