U javnom prostoru Bosne i Hercegovine odjeknule su snažne i izuzetno teške izjave koje je iznio Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, tokom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji. Njegov istup izazvao je burne reakcije jer se ne odnosi samo na ratnu prošlost, već otvara niz pitanja o poslijeratnim političkim, moralnim i finansijskim kontroverzama. Iako se Orić jasno ogradio od aktuelnih političkih kalkulacija i stranačkih nadmudrivanja, njegov govor bio je usmjeren ka razotkrivanju, kako tvrdi, dugogodišnjih zloupotreba i licemjerja unutar političkih struktura.
U središtu njegovih optužbi našao se Dževad Mahmutović, visoki funkcioner SDA i delegat u Vijeću naroda Republike Srpske. Orić je naglasio da ih povezuje isključivo ratno iskustvo iz Podrinja, ali da među njima ne postoji nikakva zajednička vrijednosna osnova. Prema njegovim riječima, moralni jaz između onih koji su ostali uz narod i onih koji su kasnije profitirali na patriotizmu danas je nepremostiv.
Posebno potresan dio Orićevog svjedočenja odnosi se na događaje iz jula 2015. godine, u vrijeme obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici i incidenta tokom dolaska tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića u Potočare. Orić je ispričao da mu je tada bio zabranjen dolazak na dženazu, te da je s planine telefonski pokušavao dobiti informacije o sigurnosti ljudi koji su se nalazili u Memorijalnom centru. U tom kontekstu, kako tvrdi, nazvao je Mahmutovića s apelom da ostane uz narod i pomogne u smirivanju situacije.
Prema Orićevim navodima, odgovor koji je tada dobio bio je šokantan i duboko uvredljiv. Umjesto odgovornosti i solidarnosti, Mahmutović je, kako Orić tvrdi, reagovao psovkom i izjavom da će “biti krvi do koljena”, nakon čega se navodno povukao na sigurno područje. Ovakvo ponašanje Orić tumači kao kukavičluk u presudnim trenucima, posebno imajući u vidu simbolički i emocionalni značaj tog dana za preživjele i porodice žrtava.
Osim ratnih i moralnih optužbi, Orić je otvorio i pitanje navodnih finansijskih malverzacija vezanih za Memorijalni centar u Potočarima. On je javno pozvao nadležne institucije, prije svega SIPU, da detaljno ispitaju tenderske procedure tokom rekonstrukcije fabrike akumulatora. Prema njegovim tvrdnjama, dok je Mahmutović bio član Upravnog odbora, došlo je do ozbiljnih zloupotreba, naročito u vezi s prodajom skupocjenog dvostrukog aluminijskog krova.
U tom kontekstu, Orić je naveo nekoliko konkretnih optužbi:
-
materijal s Memorijalnog centra navodno je završio na crnom tržištu,
-
aluminij je, kako tvrdi, prodavan privatnim kupcima van zvaničnih tokova,
-
istovremeno su, prema njegovim riječima, izvučeni milionski iznosi za projekte poput hotela koji nikada nije stavljen u funkciju.
Posebno ga je pogodilo to što su, kako kaže, sredstva namijenjena kolektivnom sjećanju i dostojanstvu žrtava navodno iskorištena za privatne interese. Orić je izrazio ogorčenje tvrdeći da je tim novcem omogućeno školovanje djece na prestižnim univerzitetima u inostranstvu, dok se njegova vlastita porodica suočava s ograničenjima i egzistencijalnim poteškoćama.
Govoreći o aktuelnim političkim dešavanjima u Republici Srpskoj, Orić se osvrnuo i na nedavno glasanje u kojem je Mahmutovićeva suzdržanost omogućila formiranje nove entitetske vlade. Prema Oriću, takvo ponašanje nema veze s političkom strategijom ili ideologijom, već predstavlja rezultat ucjene i pritisaka. On smatra da određene strukture u RS-u posjeduju informacije o ranijim nezakonitim radnjama, te da se Mahmutović nalazi “u šahu”, donoseći odluke koje mu osiguravaju ličnu zaštitu od procesuiranja.
U završnom dijelu istupa, Orić je oštro kritikovao ono što naziva „novokomponovanim patriotizmom“. Posebno je bio nemilosrdan prema ljudima koji, kako kaže, iz udobnosti društvenih mreža i toplih stanova pozivaju na radikalne poteze, a da nikada nisu osjetili ratnu stvarnost. Suprotstavljajući vlastiti život u teškim uslovima, bez osnovne infrastrukture, s imidžom ratnog profitera, Orić je poručio da više neće dozvoliti da ga se povezuje s kriminalom i ljudima bez časti.
Zaključno, Orićeve izjave predstavljaju ozbiljan izazov za političku i institucionalnu scenu BiH. One ne ostaju samo na nivou ličnih optužbi, već otvaraju pitanja odgovornosti, morala i odnosa prema ratnoj prošlosti. Ukoliko se njegove tvrdnje pokažu tačnim, posljedice bi mogle biti dalekosežne, kako za pojedince koje je prozvao, tako i za povjerenje javnosti u institucije koje bi trebale štititi zakon i istinu.
