U bolnom mozaiku tragedija koje su obilježile agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jedna majka nosi nezamisliv teret – izgubila je petoricu sinova i muža.
Njen muž Ahmet, rođen 1942. godine, kao i četiri sina – Raif (1963), Sead (1965), Senad (1969) i najmlađi Refik (1975) – bili su zarobljeni i odvedeni s Bijelog Potoka 1. juna 1992. godine. Nikada se nisu vratili. Njihov nestanak i ubistvo ostavili su prazninu koju je nemoguće ispuniti.
Peti sin, Esad, rođen 1971. godine, poginuo je u odbrani domovine Bosne i Hercegovine, dajući život za slobodu i opstanak svog naroda.
Među živima ostao je jedino sin Nurija, poznat pod nadimkom Dujan, također borac Armije RBiH, koji je prošao kroz ratna iskušenja i ostao uz majku, noseći težinu gubitaka na svojim plećima.
Ova majka je oličenje bošnjačke majke – hrabra, dostojanstvena i ponosna, uprkos neizrecivom bolu. Njena priča je podsjetnik na cijenu slobode, na patnju porodica koje su izgubile sve, i na snagu vjere i dostojanstva u najtežim trenucima.
Neka se pamti ova majka. Neka se pamte Ahmet, Raif, Sead, Senad, Refik i Esad. Neka se pamti Bijeli Potok, i neka istina i pravda budu vodilja budućim generacijama prenosi hayat
