Tužna sudbina nane Hate kod Živinica: „Bujrum svakome, ko me zna i ne zna“
U tišini jedne stare, trošne kuće kod Živinica, živi nana Hata, starica narušenog zdravlja, bez ikog svoga, ali s velikim dostojanstvom i neizmjernom toplinom u duši. Njena svakodnevnica je tiha borba – s godinama, bolešću i neimaštinom. Iako stara i bolesna, nana Hata ne traži mnogo – samo malo ljudskosti, malo topline i pažnje.
– Imam težak lonac koji je baš težak pa onda uzmem tendžeru da ugrijem vodu kako bih se okupala. Protiče mi bojler pa ga ne smijem uključiti, tiho kaže nana Hata, objašnjavajući kako se snalazi otkako joj je bojler pokvaren i prijeti da potpuno otkaže.
Njena kuća je neuslovna za život. Bez pravog kupatila, bez grijanja, bez osnovnih stvari koje većina uzima zdravo za gotovo. Ali, još teže od toga je samoća.
Na pitanje da li bi joj bilo drago da joj neko pomogne, stidljivo, gotovo s nelagodom, odgovara:
– Ko god može…
U planu je da se nani Hati, uz pomoć dobrih ljudi, napravi nova sobica i kupatilo, kako bi joj se makar malo olakšao svakodnevni život. Ona se nada da će nakon toga doći i poneka posjeta.
– Malo će mi biti nezgodno. Ali neka dođu da progovorimo. Da kuham to već ne mogu. Jedva sebi kuham. Bujrum svakome, ko me zna i ne zna, rekla je nana Hata, sa skromnim osmijehom koji skriva tugu, ali otkriva veliko srce.
Ova priča je poziv svima nama da se sjetimo onih koje je život zaboravio. Da pokažemo da još postoji ljudskost, i da ne mora niko, pogotovo ne starica kao što je nana Hata, živjeti zaboravljena i u tišini.
Ako iko zaslužuje dostojanstvenu starost – to je ona.
Ako išta možemo učiniti – sada je pravo vrijeme prenosi hayat
