Ovo je tragična priča koja opisuje jedno od mnogih ratnih stradanja nevinih civila tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Na današnji dan, 20. augusta 1994. godine, četiri djevojčice su bile na povratku kući iz škole u Skokovima, kada je eksplozija granate prekinula njihove živote. Tri od njih, trinaestogodišnja Nermina Tahirović, Sabina Ćatić i četrnaestogodišnja Samira Ćatić, poginule su na mjestu, dok su druge dvije djevojčice, uključujući Sanelu Kudić, preživjele s teškim povredama.
Sanela Kudić je preživjela uprkos teškim povredama. U svom emotivnom svjedočenju, prisjetila se trenutka kada je pokušala pomoći svojoj prijateljici Nermini, ali je bila previše ozlijeđena da bi se mogla pomaknuti. S tugom je opisala kako je to bio najteži trenutak koji ju prati sve ove godine. Sanela je uspjela ostati svjesna dok nije naišlo bolničko vozilo, koje je molila da poveze ranjene djevojčice.
Edin Tahirović, brat Nermine Tahirović, prisjetio se tog dana kada je zajedno sa svojom grupom djece prolazio putem iza nesretnih djevojčica. Prisjećanje na prizor koji je tada zatekao, gdje su njegove sestre i prijateljice ležale ranjene i poginule, ostao mu je duboko urezan u pamćenje. Njegova sjećanja su puna tuge i straha, a slike koje nosi sa sobom ostaju vječna rana.
Majka Nermine, Rahmana Tahirović, s bolom se prisjeća posljednjeg susreta s kćerkom, koja je bila uznemirena i nije željela ići u školu zbog straha od granata. Njena tuga i bol ne jenjavaju ni nakon 30 godina, a prolazak pored mjesta stradanja njene kćerke ostaje previše bolan.
Rahmana Tahirović danas ne može proći mjestom gdje je poginula njena kćerka. Prije pandemije koronavirusa dala je izjavu u Policijskoj stanici Cazin. Tada im je rečeno da je istraga u toku.
“Voljela bih da saznam ko je ubio moje dijete, pa bar nek odgovara, i vlasti, i Bogu. Meni moje dijete ne može niko platiti ni vratiti. Kad vidim njeno društvo da su udane, imaju djecu…”, govori Nerminina mama.
Osnovna škola “Skokovi” svake godine obilježava godišnjicu stradanja učenica, a spomen-ploča postavljena na mjestu pogibije služi kao podsjetnik na njihov tragičan kraj. Ipak, uprkos svim naporima, krivac za njihovu smrt još uvijek nije identificiran. Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona vodi istragu, ali nedostatak materijalnih i subjektivnih dokaza otežava pronalaženje odgovorne osobe.
Sjećanje na Nerminu, Sabinu i Samiru ostaje trajno u srcima njihovih porodica i zajednice. Njihove obitelji, prijatelji i svi koji su ih poznavali i dalje tragaju za pravdom i odgovorima. Ova priča podsjeća na strašne posljedice rata i gubitke nevinih života, dok se nada da će pravda jednog dana biti zadovoljena.
titox
