Tokom nedavnog ekonomskog foruma održanog u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, priznao je ograničenja svoje carinske politike, koja je zamišljena kao široko obuhvatan pokušaj da se redefinišu trgovinski odnosi SAD-a sa većinom zemalja svijeta. Iako je početna ambicija bila da se postigne niz bilateralnih sporazuma u veoma kratkom roku, realnost je pokazala da su te aspiracije bile daleko od ostvarivih.
Trump je naveo da je čak 150 zemalja stupilo u kontakt sa Sjedinjenim Državama u pokušaju da se otvori dijalog o carinama. Ipak, kako je istakao, “nije moguće razgovarati sa svima odjednom”, što je postalo očigledno kako se približava rok u julu koji je sam sebi postavio. Umjesto sveobuhvatnog pristupa, administracija se sada okreće ciljanim i pojedinačnim kontaktima.
Planirano je da trgovinski partneri SAD-a u narednih nekoliko sedmica dobiju pojedinačna pisma od strane ministra finansija Scotta Bessenta i ministra trgovine Howarda Lutnicka. U tim pismima će se, kako je najavljeno, precizirati koliki će biti troškovi poslovanja s Amerikom za svaku zemlju pojedinačno. Trump nije jasno naveo koje će zemlje primiti takva pisma, niti koje će imati mogućnost daljih pregovora.
Trumpova strategija se temelji na uvođenju recipročnih carina, koje su od aprila iznosile i do 50% za oko 60 zemalja, dok je za sav strani uvoz određena osnovna carina od 10%. Ovaj pristup je izazvao zabrinutost među ključnim američkim partnerima, jer je pokazao da čak i zemlje koje imaju trgovinski suficit sa SAD-om nisu pošteđene dodatnih nameta.
Prema izvorima iz Trumpove administracije, sada se jasno vidi da su:
-
Resursi ograničeni;
-
Broj država s kojima se istovremeno pregovara prevelik;
-
Potrebno više vremena za postizanje kvalitetnih sporazuma.
Zbog toga će se, kako je potvrđeno, nakon jula primijeniti specifične carinske stope za različite zemlje, dok će se pregovori s ostalima voditi naknadno. Ovo je prvi put da je Trump javno priznao da je njegova ideja o brzom sklapanju velikog broja trgovinskih dogovora bila pretjerano optimistična.
Uprkos poteškoćama, Trump je zadržao samopouzdanje i uvjeravao javnost da je još nekoliko sporazuma u završnoj fazi. Po njegovim riječima, „još četiri ili pet dogovora“ će uskoro biti potpisano, dok će ostali „stići u svoje vrijeme.“
Napredak u pregovorima s važnim partnerima u Aziji, posebno sa Japanom i Južnom Korejom, ipak je počeo da jenjava. Iako je administracija u javnosti isticala da su odnosi sa ovim zemljama strateški važni, pregovori nisu napredovali očekivanim tempom. To dodatno otežava napore da se ostvare ciljevi politike prema Kini, za koju je Trump rekao da „žarko želi trgovinski sporazum.“
Jedan od rijetkih konkretnih uspjeha koje je Trumpova administracija postigla u novoj fazi carinske politike jeste dogovor sa Velikom Britanijom, koji je ocijenjen kao “fantastičan”. Ovaj sporazum, iako pozitivan, nije sadržavao izuzetke od osnovne carine od 10%, već je uključivao i dodatne namete za određene sektore, poput:
-
automobilske industrije,
-
čelika,
-
aluminijuma.
Taj sporazum, umjesto da pošalje poruku o fleksibilnosti, naglasio je tvrd stav američke administracije, čak i prema saveznicima. Kao rezultat toga, Evropska unija i druge velike ekonomije postale su skeptične i oprezne u pogledu mogućih benefita iz potencijalnih dogovora sa SAD-om.
Značajno je i to što su drugi američki trgovinski partneri počeli da preispituju vlastite strategije i da izražavaju zabrinutost zbog nedostatka jasnih kriterijuma i selektivnog pristupa u vođenju pregovora. Dok je Trump govorio o “velikom interesu” i “brojnim pozivima”, njegova politika djeluje više kao kampanja pritiska nego istinski pregovarački proces.
Zaključno, priznanje bivšeg predsjednika SAD-a da ne može ostvariti ciljeve koje je sam sebi postavio, označava ključni trenutak u njegovoj trgovinskoj politici. Iako on to nije eksplicitno okarakterisao kao poraz, jasno je da su ambiciozne namjere morale biti ublažene zbog složenosti međunarodne trgovine i ograničenih kapaciteta administracije.
Budućnost ovih trgovinskih inicijativa ostaje neizvjesna. Hoće li SAD uspjeti da izgradi mrežu bilateralnih sporazuma koji će zamijeniti nekadašnje multilateralne strukture, zavisiće od toga koliko brzo i efikasno administracija može preći sa politike jednostranih pritisaka na pragmatične i transparentne dogovore. U svakom slučaju, signal koji je poslat međunarodnoj zajednici je jasan – era carinskog liberalizma je završena, a novi model odnosa još uvijek traži svoje stabilne temelje.
