Sama u zaboravljenim selima Srebrenice: Priča o Mejri Čakanović i njenim susjetrkama
Oko 300 starih i bolesnih žena danas preživljava same u selima oko Srebrenice. Njihovi domovi razasuti su po nepristupačnim predjelima, često kilometrima udaljeni od najbližeg susjeda. Njihova svakodnevica obilježena je tišinom, osamom i borbom za opstanak.
Život u osami i borba za osnovne potrebe
Većina ovih žena je starija populacija, često narušenog zdravlja. Preživjela rodbina, raseljena širom BiH i svijeta, dolazi tek sezonski, najčešće na nekoliko dana. Nekima je poštar, koji donosi račune, jedini kontakt s vanjskim svijetom. Bez stalne pomoći i podrške, mnoge se oslanjaju na vlastite snage kako bi preživjele u teškim uslovima.
Mejra Čakanović, jedna od stotinu žena u ovom području, simbol je hrabrosti i opstanka. Iako živi u tuđoj kući, svakodnevno se trudi kako bi obezbijedila osnovne potrebe. “Borim se još koliko mogu za svoju potrebu da imam, da ne idem po pijaci i tako”, kaže Mejra. Njena životna priča obojena je dubokom tugom: tokom genocida izgubila je dva sina, muža, rodbinu i komšije.
Težak teret prošlosti i svakodnevice
Mejra, poput mnogih drugih majki, živi sa stalnim teretom gubitka i sjećanjima koja je prate svakodnevno. “Teško je svakoj majci koja je svoje dijete izgubila”, kaže, objašnjavajući kako je i pored tuge prinuđena da svakog dana pronalazi snagu za osnovne poslove. Njen sin, koji je ostavio dijete staro svega sedmicu dana u vrijeme genocida, simbol je generacije koje su izgubile sve. Unuka, koja danas živi u Americi, pruža tračak nade i ponosa, ali Mejrina svakodnevna borba se nastavlja.
Danas, 80-godišnja Mejra rijetko izlazi iz kuće zbog bolesti, ali i dalje nastoji živjeti, unatoč svim teškoćama s kojima se suočava. Ove žene u Srebrenici, iako same, ostale su simbol hrabrosti, snage i borbe za opstanak u najtežim uvjetima, piše RSE.
Država na marginama života preživjelih
Pomoć države ženama poput Mejre gotovo da ne postoji. Penziono osiguranje nije dostupno mnogima, a preživljavaju zahvaljujući povremenoj pomoći prijatelja i dobrih ljudi iz inostranstva. Bida Teskeredžić, još jedna stanovnica ovog kraja, objašnjava: “Penziju nemam, ali narod iz inostranstva, dođe, donese, uvijek imam dinar. Borim se još.”
Zajednička borba za dostojanstvo
Iako su njihove priče individualne, sve dijele zajednički duh opstanka. Poslije genocida, žene poput Mejre našle su se na prvoj liniji borbe za opstanak, same, ali odlučne. Njihov trud i upornost ostaju svjedočanstvo o neuništivoj snazi ljudskog duha.
Ova regija i njene stanovnice zahtijevaju veću pažnju društva i države. Njihove priče nisu samo svjedočanstva prošlosti, već i apel za pomoć u sadašnjosti.
