Nedostajanje majke duboko je osjećanje koje prati svakodnevni život, posebno u trenucima kada bi njena prisutnost bila najpotrebnija. Voljela bih da je moja mama još uvijek tu, da se mogu nasloniti na njeno umorno, ali uvijek sigurno krilo. Nedostaje mi miris njenog šamije, koji je bio izvor utjehe i smirenja u trenucima kada je bilo teško pronaći mir. Taj miris, bolji od bilo kojeg drugog na svijetu, sada je samo lijepa uspomena.
San da joj kažem kako sam svoje najveće poraze pretvorila u pobjede, kako su suze i nepravde zamijenjeni osmijehom, ostaje nedosanjan. Sigurna sam da bi bila ponosna na mene da je živa, da bi vidjela sve ono što sam postigla i kako sam se nosila sa životnim izazovima. Ona je bila prva i jedina majka, jedina osoba čija ljubav i podrška nisu mogle biti zamijenjeni.
Otad što je nema, Bajrami su postali teži nego što sam ikada mogla zamisliti. Pokušavam se praviti da se radujem prazniku, ali snaga koju pruža radost Bajrama čini se dalekom i neosvojivom. Svaki Bajram, u stvari, predstavlja trenutak tuge jer umjesto da je obgrlim, moram posjetiti hladan mezar. U tim trenucima, rijeka suza ne može biti zaustavljena, a riječi koje bih voljela izgovoriti – “Mama, nedostaješ” – dolaze mi teško.
Iako mi je Bog dao snagu, i tjelesnu i duhovnu, oboje iznevjere kada dođe Bajram i moram se suočiti s gubitkom. Teške riječi i duboka tuga postaju neizbježan dio svake proslave, jer nitko ne može zamijeniti prazninu koju ostavlja majka. Zbog svega toga, iako me život nosi naprijed, praznina koju ostavlja majka nikada ne može biti ispunjena. S svakim Bajramom, moje srce ponovo prolazi kroz istu bol, dok tražim način da se nosim s gubitkom koji nikada ne prolazi.
haberhana
