Tebi, Babo moj…
Prije nešto više od pola godine, za mene su se zatvorila jedna džennetska vrata. Tako iznenada, kao da je istrgnut iz mog života, na Vječni put se zaputio i moj Babo. Boli me i sama pomisao na njega, a ponekada ga sanjam da je oživio, kao da su to jecaji dubine moje duše koja misli da je ovo sve samo san.
Babo se ne vraća…
Barem ne tijelom. Međutim, u mome srcu on je još živ, jer će uspomena na njega za mene živjeti dok i moj sat ne otkuca posljednju sekundu. Babo živi kroz uspomene, i babo živi kroz mene, kroz ono što je usadio u mene dok mi je pokušavao pružiti život koji on nikad nije imao.
Onih 10 žuljeva i od rada tvrde babine ruke će za mene cijeli život biti mehlem u sjećanju, jer babo me je naučio da ko radi, ne boji se gladi.
Poslije sebe feninga duga nije ostavio, a zamjerao bi mi kada bih god od drugih posudila. Pokrij se koliko je jorgan dug, govorio bi, i časno i pošteno zaradi svoj hljeb.
Često ga je stomak bolio, ni do smrti nismo saznali zašto. Ali babo je znao oćejfiti i duši dati oduška. Jedi domaće, pusti ono uvozno, govorio bi mi dok bi slasno jeo jerbasmu, klišansku poznatu krušku.
Čuvaj i štedi, jer nikada ne znaš za šta će ti zatrebati, često bih od njega čula kada bi mi savjet dao. I zaista, i dan danas se pitam kako je mogao ostvariti ono što ćemo sestra i ja uzeti zdravo za gotovo, a na čemu ne možemo biti dovoljno zahvalne.
Dugo mi je trebalo da pustim peru da piše, jer nije lahko još jednom osjetiti težinu gubitka voljenih. Međutim, poruke koje su nam prenijeli, i emanet koji su nam ostavili zaslužuju da se spominju i da ih se svakodnevno sjećamo, te da molimo Svemilosnog da se našim voljenima smiluje, da im oprosti i uvede ih u najljepše džennetske bašče. Nas, ako Bog da, zajedno s njima. I da se više nikada ne rastanemo…
Tebi, Babo moj.
Autor: Amina Mujela
