U posljednjim danima svjetska javnost svjedočila je naglom rastu napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Islamske Republike Iran, što je izazvalo ozbiljnu zabrinutost zbog mogućnosti izbijanja otvorenog vojnog sukoba. Iako su signali iz Washingtona u jednom trenutku sugerisali da je vojna intervencija vrlo blizu, niz intenzivnih diplomatskih aktivnosti u pozadini doveo je do privremenog smirivanja situacije. Prema informacijama koje su došle iz izvora bliskih arapskim vladama, presudnu ulogu u zaustavljanju eskalacije imala je koordinisana akcija regionalnih sila koje su nastojale spriječiti ono što se u političkim krugovima opisivalo kao Trumpov potencijalni „Sudnji dan“ za Iran.
U središtu ovih napora nalazila se arapska diplomatska koalicija, sastavljena od ključnih država Bliskog istoka. Zemlje poput Saudijske Arabije, Turske, Katara, Omana i Egipta zajednički su upozoravale administraciju tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa na dalekosežne posljedice koje bi vojni udar na Iran mogao izazvati. Njihovi argumenti nisu se odnosili samo na humanitarne i političke rizike, već i na ozbiljne ekonomske poremećaje koji bi pogodili čitav region, ali i globalno tržište energenata.
Arapski zvaničnici su u razgovorima s američkom stranom isticali da bi svaki napad na Iran gotovo sigurno imao lančanu reakciju. Posebno su naglašavali:
-
mogućnost destabilizacije iranskih susjeda
-
ugrožavanje sigurnosti u Perzijskom zaljevu
-
nagli rast cijena nafte i plina
-
poremećaj transporta kroz strateški važan Hormuški moreuz
Jedan visoki regionalni zvaničnik sažeo je situaciju riječima da su se „stvari, barem za sada, smirile“, naglašavajući da Washington ostavlja prostor za razgovore s Teheranom kako bi se procijenilo u kojem pravcu će se kriza dalje razvijati.
Poseban značaj imala je direktna i indirektna komunikacija između SAD-a i Irana. Iako dvije zemlje nemaju pune diplomatske odnose, kanali su, prema dostupnim informacijama, bili otvoreni uz moguće posredovanje trećih strana, poput Rusije ili Omana. Kroz te kontakte, iranski zvaničnici su pokušali uvjeriti američku administraciju da u Iranu neće doći do pogubljenja demonstranata, te da je broj stradalih u protestima znatno manji nego što se prikazivalo u inostranim izvještajima.
Upravo te informacije su, prema tvrdnjama izvora, imale snažan utjecaj na Trumpovu odluku da privremeno zaustavi razmatranje vojne opcije. Napetosti su, međutim, prethodno bile dodatno pojačane njegovim objavama na društvenim mrežama, gdje je poruka „Pomoć stiže“ protumačena kao najava američke akcije protiv Irana.
Paralelno s tim, vojni pokreti SAD-a dodatno su potpirili sumnje u skoru intervenciju. Posebnu pažnju izazvalo je:
-
povlačenje osoblja i aviona iz baze Al Udeid u Kataru
-
kretanje grupe nosača aviona USS Lincoln prema regiji
-
pojačano satelitsko praćenje američkih vojnih kapaciteta
Ovi potezi su u diplomatskim i analitičkim krugovima shvaćeni kao moguća priprema za napad, ali i kao taktičko zastrašivanje Irana. Sam Trump je kasnije, obraćajući se iz Ovalnog ureda, izjavio da je dobio uvjeravanja kako je nasilje nad demonstrantima u Iranu zaustavljeno i da nema planova za pogubljenja. Iako nije naveo izvor tih informacija, njegova izjava imala je neposredan efekat na tržišta – cijene nafte su pale, jer su trgovci procijenili da je rizik od rata privremeno umanjen.
Uprkos prividnom smirivanju, brojni diplomati upozoravaju da situacija ostaje krajnje neizvjesna. Prema njihovim riječima, nije jasno da li je američko vojno razmještanje signal stvarne namjere napada ili dio šire strategije pritiska i zbunjivanja Teherana. Vojne opcije, kako se navodi, i dalje su prisutne u razmatranjima Washingtona.
Jedan izvor blizak dešavanjima istakao je da je Trump poznat po tome što je spreman naglo promijeniti kurs i proglasiti deeskalaciju pukim blefom. Cilj mu je, kako se tvrdi, „brz i jasan ishod“, sličan modelu koji je želio primijeniti u drugim kriznim žarištima, uključujući Venecuelu.
U zaključku, aktuelna kriza oko Irana pokazala je koliki značaj ima regionalna diplomatija u sprječavanju velikih sukoba. Iako su vojni signali u jednom trenutku djelovali alarmantno, koordinisani pritisak arapskih zemalja, uz diskretnu komunikaciju između Teherana i Washingtona, uspio je privremeno odgoditi eskalaciju. Međutim, dok god ključni akteri ostavljaju vojnu silu kao opciju, stabilnost Zaljeva ostaje krhka, a svijet svjestan da se ravnoteža može vrlo brzo narušiti.
