Kada ljudima spomenete pustinju sigurno im
prvo na pamet padne Sahara i njene pješčane dine, Sunce koje prži i skrivene
oaze. Ali prije 11.000 godina, ona nije bila ni nalik tome. Ova pustinja u
sjevernom dijelu Afrike nekada je bila zelena i puna života. Imala je jezera,
rijeke, pašnjake, čak i šume. Gdje je sve to nestalo?
Arheolog David Wright smatra da su ljudi i
njihove koze započeli ovu veliku ekološku transformaciju. U studiji u časopisu
“Frontiers in Earth Science” on se bavi ovim pitanjem koje godinama
zadaje muke arheolozima i paleoekolozima.
Sahara je već dugo podložna smjenama
vlažnosti i suše. Ove fluktuacije prouzrokuje nagib Zemljine ose koja utječe na
ugao pod kojim sunčevo zračenje prodire kroz atmosferu. Kroz historiju naše
planete, u određenim intervalima, od Sunca dolazi više energije tokom sezone
monsuna u zapadnoj Africi i tokom perioda vlažnosti padne više kiše na sjevernu
teritoriju kontinenta.
Općepoznato je da usljed povećanih
padavina, područje ozeleni i ima više rijeka i jezera. Ali u periodu od prije 8.000
i 4.500 godina, nešto čudno se dogodilo: prelaz sa vlažnog na sušni period
dogodio se mnogo brže što se ne može objasniti samo orbitskom procesijom. To je
dovelo do nastanka pustinje kakva je danas.
Dok je Wright pažljivo istraživao arheološke
i ekološke podatke (uglavnom sedimentna jezgra i polen) primijetio je određeni
šablon. Tamo gdje su arheološki podaci ukazivali na prisustvo pastira i njihovih
domaćih životinja očigledna je promjena vrsta i rasprostranjenosti biljaka. Čini
se da svaki put kada su ljudi i njihove koze “tumarali” pašnjacima
oni su za sobom ostavljali pustoš.
FOTO: (Pixabay)
“Prekomjernom ispašom smanjivali su
atmosfersku vlažnost jer biljke proizvode vlagu koja proizvodi oblake”,
kaže Wright. On smatra da je ovo prouzrokovalo kraj vlažnih perioda više nego
orbitalne promjene. Ti davnašnji nomadi vjerovatno su koristili i vatru za
uklanjanje rastinja što je ubrzalo proces pretvaranja u pustinju.
Važno je napomenuti da bi se Sahara svakako
pretvorila u pustinju, tvrdi Jessica Tierney, profesorica geoloških nauka sa
univerziteta u Arizoni. Ona smatra da nisu samo ljudi imali tolikog udjela u
transformaciji pašnjaka u pustinju.
Umjesto toga, krivac može biti stara
vegetacija i promjene u količini zemljinog praha. “U početku su nastale
spore promjene u Zemljinoj orbiti što je utjecalo na smanjenje monsuna u zapadnoj
Africi”, kaže Tierney. “I onda se i promjena iz pustinje u vegetaciju
usporile. A onda se u nekom trenutku ta prekretnica ubrzala.”
Teško je odrediti šta je promijenilo ovaj sistem
jer je sve usko povezano. Da li su klimatske promene nastale usljed djelovanja
ljudi ili obrnuto? Tierney je zaintrigirana Wrightovim istraživanjima i smatra da tu
temu treba istražiti.
“Potrebno je izbušiti korita isušenih
jezera u Sahari i ispitati polen i sjeme što nam može odgonetnuti zašto se tempo
klimatskih promjena sa kraja afričkog vlažnog perioda ne podudara sa orbitnim
vremenskim skalama i nepravilan je širom sjeverne Afrike”, smatra ona.
Jedno je sigurno: ljudski rod ima najveći
utjecaj na cijeli ekološki izgled Zemlje i neke promjene mogu biti dobre po nas, a
neke predstavljaju ozbiljnu prijetnju dugoročnom opstanku na ovoj planeti.
