Iznenadna smrt mog oca, čovjeka kojeg sam beskrajno voljela, ostavila je neizbrisiv trag u mom životu. On je bio najbolji čovjek kojeg sam poznavala, otac pun ljubavi, nevjerovatni borac kroz život. Naša veza bila je neraskidiva, a ja sam bila njegova mezimica, njegov ponos. Otac me učio svemu, vodio me kroz život svojim primjerom, uvijek se šalio sa mnom i ponosno isticao kako ima najbolju kćer. Uvijek ću pamtiti te trenutke s njim.
Jednog jutra, otišla sam na trudnički pregled, a moj otac u bolnicu. Ja sam se vratila kući, a on je ostao tamo. Čuli smo se, i kroz šalu sam mu rekla da ću mu se uskoro pridružiti jer sam zbog trudnoće trebala na ležanje. Bio je deveti mjesec trudnoće, a on je upitao za moju kćerku, koju je izuzetno volio, njegovo i mamino prvo unuče. Pitao je gdje je, kako je, i naglasio da je čuvam dobro. Završio je razgovor riječima: “Vidimo se, čujemo se, sine.” Te riječi su bile posljednje koje sam čula od njega.
Kada je otišao, osjećala sam se kao da je pola mene nestalo. U stvarnosti, otišla sam cijela. Svijet mi se srušio, sve je postalo neprepoznatljivo, a ja sam se osjećala potpuno usamljeno. Ubrzo nakon toga, rodila sam svog sina, Ajnura, ime koje je babo izabrao i s kojim se posebno ponosio. Međutim, nisam mogla osjećati istu radost kao kada sam prvi put postala majka. Bol i tuga su bili previše intenzivni, oduzimali su mi svu snagu i volju. Čak sam i sama bila u opasnosti od moždanog udara zbog stresa koji me pratio tokom porođaja.
Allahovom voljom, spašena sam. No, dvije godine sam se liječila od depresije i gubitka hormona sreće, koji sam morala nadoknađivati lijekovima. Iako je tuga bila neizreciva, vjera u Allaha mi je pomogla da pronađem smirenje. Znala sam da sve što se događa, događa se po Njegovoj volji. Hvala Allahu što još uvijek imam najbolju majku na svijetu, brata, muža i svoju djecu. Oni su mi bili oslonac u najtežim trenucima, a razgovor s njima, spominjanje sjećanja, plakanje i molitve su mi pružali utjehu.
Moj sin Ajnur sada puni četiri godine, i volim ga više od svega na svijetu. Nažalost, prošle su četiri godine otkako je moj otac preselio na drugi svijet. I dalje osjećam neku vrstu povezanosti s njim, neku toplinu oko srca, kao da je tu negdje blizu. Ne prođe dan da ga se ne sjetim, da ne molim za njegov oprost, da ne gledam njegove slike. Molim Gospodara svih svjetova da oprosti grijehe mom ocu, da mu olakša kabur i uvede ga u džennet. Dok smo mi živi, i oni koje volimo ostaju s nama u sjećanjima i molitvama. Neka Allah podari mir svim našim umrlim.
