U svjetlu sve napetijih odnosa između Irana i Izraela, svjetska javnost sve više strahuje od mogućnosti da bi Iran mogao preduzeti drastične mjere kao odgovor na izraelske napade na njegovu infrastrukturu. Jedna od najopasnijih opcija o kojoj se govori jeste zatvaranje Hormuškog tjesnaca, uskog morskog prolaza koji povezuje Perzijski zaljev s Indijskim okeanom. Taj tjesnac ima ogromnu geopolitičku i energetsku važnost jer kroz njega svakodnevno prolazi ogroman dio svjetske trgovine naftom i prirodnim gasom. Zatvaranje tog puta moglo bi izazvati neviđene ekonomske potrese širom svijeta, jer bi došlo do trenutnog smanjenja isporuka energenata i skoka cijena, naročito za zemlje koje zavise od uvoza iz Zaljeva.
Iako prvi izraelski zračni udari nisu direktno pogodili naftnu infrastrukturu, situacija se značajno pogoršala nakon što su iranski mediji izvijestili o požaru u plinskom polju Južni Pars koji je izbio u pokrajini Bushehr. To polje, koje se prostire u blizini granice s Katarom, jedno je od najvećih plinskih nalazišta u svijetu. U požaru je privremeno obustavljena proizvodnja 12 miliona kubnih metara plina, što je ozbiljan udarac za iransku energetsku proizvodnju. Iranska državna agencija Tasnim naglasila je da se incident desio u Fazi 14 plinskog kompleksa, pri čemu je jedna od četiri jedinice pretrpjela štetu. Zbog svega navedenog, iranske vlasti razmatraju mogućnost odgovora koji bi mogao imati globalne posljedice.
U toj atmosferi napetosti, sve više pažnje privlači izjava Esmaila Kowsarija, člana iranskog parlamentarnog odbora za sigurnost, koji je istakao da Iran ozbiljno razmatra zatvaranje Hormuškog tjesnaca. Ovaj uski prolaz, širok svega 33 kilometra na najširem dijelu, a samo tri kilometra na ulaznim i izlaznim plovnim koridorima, predstavlja najvažniju energetsku arteriju planete. Svakodnevno kroz njega prođe:
-
oko 20 miliona barela nafte i kondenzata,
-
značajne količine ukapljenog prirodnog gasa (LNG),
-
i petina ukupne svjetske potrošnje nafte.
Većina tog izvoza dolazi iz zemalja članica OPEC-a u regiji Zaljeva – uključujući Saudijsku Arabiju, Iran, UAE, Kuvajt i Irak – i odlazi uglavnom ka azijskim tržištima, naročito Kini, Japanu i Južnoj Koreji.
Historijski gledano, Hormuški tjesnac je više puta bio epicentar međunarodnih tenzija. Tako je tokom 1973. godine, usred arapsko-izraelskog rata, Iran privremeno prekinuo izvoz nafte prema Zapadu u znak protesta zbog podrške Izraelu. Ova strategija se i danas koristi kao poluga pritiska, a trenutna situacija dodatno pojačava strahove da bi Iran, u slučaju ozbiljnijeg sukoba, mogao posegnuti za zatvaranjem tog vitalnog koridora. Stručnjaci upozoravaju da bi takav potez izazvao lančanu reakciju na svjetskim tržištima, uzrokovao skok cijena barela nafte i destabilizirao ekonomije brojnih država koje ovise o uvozu energenata.
Pored ekonomskih posljedica, ovakav scenario nosi i velike sigurnosne rizike, jer bi pokušaj zatvaranja Hormuškog tjesnaca gotovo sigurno izazvao vojnu reakciju Zapada, posebno Sjedinjenih Američkih Država koje u regiji imaju brojne baze i mornaričko prisustvo. Time bi se otvorio prostor za direktan oružani sukob većih razmjera, što bi dodatno destabilizovalo čitavu regiju Bliskog istoka.
U konačnici, dok Iran i dalje raspolaže sa značajnim energetskim kapacitetima i strateškim prednostima kao što je položaj uz Hormuški tjesnac, međunarodna zajednica mora pažljivo pratiti razvoj događaja. Svaka pogrešna procjena ili preuranjena vojna akcija mogla bi pokrenuti niz događaja koje bi bilo nemoguće zaustaviti, a posljedice bi osjetio čitav svijet – od naftnih tržišta do domaćinstava koja zavise od stabilnih cijena energenata.
Osim geopolitičkih i ekonomskih implikacija, potencijalno zatvaranje Hormuškog tjesnaca ima i širi strateški značaj. Ta ruta nije važna samo za energetski sektor, već i za vojne, trgovačke i političke interese globalnih sila. Američka mornarica, zajedno sa saveznicima iz NATO-a i regionalnim partnerima poput Bahreina i Saudijske Arabije, godinama patrolira tim područjem upravo zbog njegovog značaja. Ukoliko bi Iran ozbiljno pokušao blokirati prolaz, to bi moglo aktivirati međunarodne vojne saveze, uključujući moguće korištenje sile kako bi se osigurala slobodna plovidba. Time bi Zaljev postao otvorena ratna zona, što bi ne samo ugrozilo isporuku nafte, već i dodatno destabilizovalo druge krhke režime u regiji. Uz to, cijeli lanac globalnog snabdijevanja, od brodskih ruta do avionskog saobraćaja, mogao bi biti poremećen, što bi izazvalo nove valove inflacije, nestašica i političkih tenzija u zemljama širom svijeta.
Značajno je i to da trenutna kriza ne dolazi izolirano, već se uklapa u širi kontekst sveprisutne nestabilnosti na Bliskom istoku. Od jemenskog građanskog rata, preko napetosti u Siriji i Libanu, pa do sve većeg rivalstva između Irana i Saudijske Arabije, cijeli region postaje žarište sa višestrukim potencijalima za eskalaciju. U takvom kontekstu, Hormuški tjesnac više nije samo pitanje transporta energenata, već i simbol kontrole nad energetskom budućnošću svijeta. Iran, svjestan svoje uloge i geografskih prednosti, koristi prijetnje zatvaranjem tjesnaca kao strateški adut u rukavu, kako bi odgovorio na vojni pritisak i diplomatsku izolaciju. No, ta taktika nosi i veliki rizik – svijet, a posebno zapadne sile, neće dozvoliti da im vitalni energetski tokovi budu prekinuti bez ozbiljne reakcije. Upravo ta tenzija između realne moći Irana i spremnosti Zapada da je obuzda čini ovu situaciju jednom od najopasnijih geopolitičkih prijetnji današnjice.
