Čudan je vakat nastupio. U većini slučajeva u kolotečini svakodnevnih obaveza jedni za druge ne možemo odvojiti vremena. Roditelji nemaju vremena za dijete, dijete nema vremena za roditelje, rodbina se ne posjećuje, prijetelji rijetko zajedno popiju kahvu.
Tako to sve ide dok nam ne jave da je neko od rodbine, prijetelja, poznanika otišao sa dunjaluka / umro, tada se odmah organizujemo, i odmah to uklopimo u svakodnevne obaveze, i odemo da mu klanjamao dženazu.
Tu na dženazi vidimo mnoge koje nismo vidjeli dugo. Pa su dženaze postale ujedno i mjesto gdje možete vidjeti rodbinu, prijatelje, poznanike.
Isti je slučaj i sa težim oboljenjima. Mnogi ne možemo naći vakta za roditelje, prijatelje, poznanike, sve dok nam neko ne javi da je ‘zaglavio’ u bolnicu, tada se organizujemo i posjetimo ga u bolnici, kada njemu više i nije do te posjete niti osjeti slasta toga.
Kamo sreće da smo ga posjetili dok je mogao osjetiti slast međusobnih posjeta, dok je bio živ i zdrav.
Žalosno !!!
(Tvoj iskreni brat: Pezić Elvedin)
Nažalost, dženaze su postale mjesta gdje se okupljamo i viđamo ljude koje nismo godinama vidjeli, a posjete bolesnima dolaze kada je već kasno da osoba uistinu uživa u tom gestu pažnje. Ove situacije nas podsjećaju koliko je bitno odvojiti vrijeme za svoje bližnje dok su još zdravi i s nama.
Kada bismo našli vrijeme za posjete, razgovore i zajedničke trenutke, mnogo toga bi se moglo promijeniti u našem društvu. Vrijednosti poput međusobne podrške, ljubavi i brige ne bi trebale biti rezervisane samo za trenutke tuge i bolesti.
