Nedavno uvedene strože granične kontrole u Njemačkoj, koje su stupile na snagu 7. maja, izazvale su niz reakcija u zemlji i van nje. Ove mjere, koje su dio nove migracione strategije koju sprovodi kancelar Fridrich Merz uz podršku ministra unutrašnjih poslova Aleksandera Dobrindta, već u prvoj sedmici pokazale su svoje ozbiljne posljedice. Posebno su pogođeni međunarodni autobusi i putnici iz zemalja Zapadnog Balkana, među kojima se najviše ističu ljudi iz Srbije, BiH, Kosova i Makedonije.
Cilj nove politike je navodno suzbijanje ilegalne migracije, a Dobrindt je naglasio da postoji mogućnost da se tražioci azila odbiju već na granici, bez ulaska u sistem za razmatranje njihovih zahtjeva. Iako su vlasti branile ovu odluku kao nužnu za očuvanje unutrašnje bezbjednosti, mnogima se ovakve mjere čine pretjeranim i nelogičnim u demokratskom i otvorenom evropskom kontekstu.
Prema podacima koje je objavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Njemačke, samo u prvih sedam dana nakon što su kontrole uvedene, čak 739 osoba je vraćeno sa granice. Među njima je bilo i 32 tražioca azila koji nisu ni dobili priliku da uđu u postupak. Jedan od konkretnih primjera zabilježen je 11. maja u Trieru, gdje su četvorica azilanata vraćena nazad u Luksemburg nakon detaljne kontrole autobusa.
Ova nova praksa je posebno rigidna prema određenim vrstama prevoza. Najveći pritisak trpe:
-
Međunarodni autobusi, koji se koriste za prevoz putnika iz istočne i jugoistočne Evrope,
-
Manja teretna vozila, za koja policija sumnja da se koriste u svrhu ilegalnog ulaska,
-
Putnici sa neregularnim ili nepotpunim dokumentima, bez obzira na razlog putovanja.
Njemačke vlasti tvrde da odgovornost ne leži na prevoznicima, već na nadležnim organima koji treba da identifikuju pokušaje nelegalnog ulaska. Ipak, učestale i temeljite kontrole u praksi znače brojne zastoje, duža čekanja i rastuće nezadovoljstvo među putnicima.
Ove mjere nisu prošle bez kritika. Dok ih Vlada vidi kao neophodne i legitimne, veliki broj građana, političkih aktera i organizacija upozorava da se remeti sloboda kretanja, što je jedno od osnovnih prava unutar Evropske unije. Takođe, dolazi do sve izraženijih:
-
Zastojâ u međunarodnom saobraćaju, posebno tokom turističke i ljetne sezone,
-
Finansijskih gubitaka za prevoznike, koji gube klijente i rute zbog restrikcija,
-
Psihološkog pritiska na putnike, koji se sve više osjećaju neželjenima, čak i kad putuju legalno.
Nisu rijetki ni slučajevi kada se putnici s vizama ili drugim validnim dokumentima zadržavaju na granici bez jasnog objašnjenja. Nepostojanje jasne komunikacije između njemačkih službi i vlasti susjednih zemalja dodatno komplikuje situaciju.
Takođe, kritičari ističu da su ove mjere selektivne i diskriminišu određene grupe, naročito ljude koji dolaze sa Balkana, Bliskog istoka i Afrike. Umjesto sveobuhvatne i pravedne migracione politike, kako tvrde, Njemačka šalje poruku zatvorenosti i nepovjerenja.
Jedan od problema koji se sve više ističe jeste i nedostatak koordinacije s drugim državama članicama EU. Naime, prema principima Šengenskog sporazuma, unutrašnje granice EU trebalo bi da budu bez barijera. Međutim, Njemačka svojim unilateralnim potezima dovodi u pitanje temeljne evropske vrijednosti i uzrokuje nesporazume s partnerima.
Mnogi putnici, naročito oni koji redovno prelaze granicu zbog posla, studija ili porodičnih razloga, sve češće postavljaju pitanje – da li je Njemačka zaista ostala otvorena zemlja za slobodu kretanja i jednakost svih građana?
Na duže staze, ovakve kontrole bi mogle imati ozbiljne ekonomske i političke posljedice. Zastoji u protoku ljudi i robe već se osjećaju, a nezadovoljstvo među građanima sve je izraženije. I dok vlasti i dalje insistiraju da su mjere privremene, mnogi strahuju da bi mogle postati novi standard – posebno ako se nastavi trend rasta broja zahtjeva za azil.
U konačnici, pitanje koje ostaje jeste da li ovakve mjere zaista doprinose rješavanju migracione krize ili samo stvaraju dodatne prepreke onima koji žele miran i dostojanstven život? U eri kada bi saradnja i solidarnost trebale biti vodeće vrijednosti, potezi poput ovih čine Evropu sve manje ujedinjenom, a sve više fragmentiranom.
