Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske (RS), nedavno je na svom X nalogu iznio oštre kritike na račun opozicionih lidera, posebno se osvrćući na Nebojšu Vukanovića, lidera Liste za pravdu i red. U svojoj objavi, Stevandić je naglasio da Republika Srpska funkcioniše kao demokratsko društvo koje poštuje slobodu govora i političkog djelovanja, ali isto tako predstavlja uređen sistem koji efikasno donosi i sprovodi odluke. Upravo je takav pristup, po njegovim riječima, omogućio očuvanje stabilnosti institucija, kao i konzistentnost unutrašnje i vanjske politike RS.
U svom osvrtu na stanje opozicije, Stevandić je primijetio da od ukupno četiri opozicione stranke, samo Srpska demokratska stranka (SDS) i Partija demokratskog progresa (PDP) posjeduju jasne organe i određeni nivo organizacije. Ostale opozicione grupe, prema njegovim riječima, više liče na „Viber grupe“ koje nemaju ozbiljnu strukturu niti jasne ciljeve. Iako je iskazao empatiju prema SDS-u i priznao pojedince iz opozicije koji zaslužuju poštovanje, Stevandić nije krio razočarenje i gubitak poštovanja prema onima koji, kako tvrdi, nemaju hrabrost niti državotvornu svijest. Posebno je kritičan prema onima koji izbjegavaju zauzimanje stavova o bitnim temama i, umjesto toga, traže alibi za pasivnost.
Posebno mjesto u njegovoj kritici zauzimaju pojedinci koje opisuje kao one sa „nezrelim i gotovo patološkim ambicijama“. Za takve je rekao da se ne kontrolišu, a njihovo ponašanje okarakterisao je kao huligansko. Ovakve ljude smatra nesposobnim da vode ozbiljnu državnu politiku, ističući da iza njihovog ponašanja stoji pokušaj da se izbjegne ozbiljna diskusija o ključnim pitanjima poput:
-
migrantske politike,
-
uspostave pomoćnog sastava policije,
-
drugih važnih društveno-političkih tema.
Stevandić je ovom prilikom oštro kritikovao trend koji naziva „rijaliti politikom“. Po njegovom mišljenju, ova vrsta politike postala je izgovor za bježanje od odgovornosti, jer kako ističe, ne zahtijeva ni znanje, ni obaveze, ni istinsku brigu o funkcionisanju institucija i sistema. On naglašava da takav pristup često prati ponašanje u kojem ljudi „spavaju do 10 sati, a već u 11 sati napadaju odgovorne“, pri čemu se glume alternativa i spas za Bosnu i Hercegovinu kroz podanički odnos prema Federaciji BiH i stranim ambasadama. Takav stav, smatra Stevandić, jeste možda lakši način djelovanja, ali definitivno nije perspektivan, niti za ambicije koje pojedinci pokušavaju ostvariti, niti za budućnost Republike Srpske.
Na kraju svoje objave, Stevandić zaključuje da ovakav pristup ne donosi napredak, već zapravo vodi u stagnaciju i dalju podjelu. Posebno je uputio poruku u post scriptumu, koja nosi duboku simboliku: „Kad lupaš stolove i stolice, pljuješ i vrijeđaš, ili to podržavaš kasnije – sam sebe lupaš po glavi. A osoba koja urliče i vrišti u stvari traži i priziva pomoć.“ Ova rečenica sumira njegov stav o ponašanju koje vidi kao neodgovorno i kontraproduktivno, sugerišući da je agresivno ponašanje i besciljno galamčenje često znak unutrašnje nemoći i traženja pomoći.
Ova kritika dolazi u trenutku kada je politička scena RS podložna oštrim sukobima i nesuglasicama, a opozicija često optužuje vlast za nedostatak transparentnosti i demokratskih vrijednosti. Stevandić, međutim, insistira na potrebi ozbiljnog, organizovanog i odgovornog političkog djelovanja, te osuđuje površne i destruktivne metode koje, kako tvrdi, samo dodatno pogoršavaju političku klimu. Njegove riječi odražavaju frustraciju zbog percepcije da se politički aktivizam svodi na šou i uzvike, umjesto na konkretne i odgovorne akcije koje bi vodile ka poboljšanju položaja građana i stabilnosti društva.
U konačnici, poruka Nenada Stevandića može se shvatiti kao poziv na ozbiljnost, odgovornost i državotvornost u politici. On jasno stavlja do znanja da je potrebna organizacija, jasnoća stavova i spremnost na suočavanje sa ključnim pitanjima, umjesto da se politički život svede na nerazumne sukobe i površne kritike. Ovakav pristup, po njegovom mišljenju, jeste jedini pravi put za održavanje stabilnosti i razvoja Republike Srpske u budućnosti.
U svjetlu svega iznesenog, jasno je da Stevandić poziva na promjenu paradigme u političkom djelovanju – od fragmentiranih i neorganiziranih nastupa ka odgovornom i konstruktivnom pristupu. Time poručuje da je jedini način za napredak i očuvanje stabilnosti RS upravo kroz zrelu politiku koja stavlja interese društva ispred ličnih ambicija i površnih provokacija.
