Odnosi između Turske i Izraela ponovo su došli u fokus međunarodne pažnje usred eskalacije sukoba u Siriji, gdje obje zemlje imaju vojnu prisutnost i strateške interese. Iako su u proteklim mjesecima pokušavali izgraditi mehanizme za deeskalaciju, posljednji događaji ukazuju na duboke razlike i ograničene mogućnosti Ankare da utiče na razvoj situacije. Kroz niz tajnih i javnih sastanaka, diplomacija je imala ulogu prigušivača tenzija, ali nedavni izraelski napadi stavljaju Tursku u neugodan položaj.
U aprilu ove godine, turski i izraelski zvaničnici susreli su se u Bakuu na sastanku koji je, kako prenosi Forbes, protekao u neuobičajeno srdačnoj atmosferi. Cilj tog susreta bio je uspostavljanje direktnih kanala komunikacije radi sprečavanja neželjenih incidenata, s obzirom da su obje države vojno aktivne u Siriji – koristeći avione, dronove i trupe.
Tokom te večeri, desio se i simboličan incident koji oslikava kompleksnost regionalnih odnosa: u restoran gdje su večerali izraelski i turski pregovarači slučajno je ušla iranska ministrica Farzaneh Sadegh, koja je brzo napustila lokal kada je diskretno upozorena od strane lokalnih tjelohranitelja. Ovaj događaj dodatno je ilustrirao složenost interesnih linija u Siriji, gdje Iran, Izrael i Turska često djeluju paralelno, ali s vrlo različitim ciljevima.
Turska, koja već godinama podržava sirijsku opoziciju, i dalje održava odnose s novim strukturama vlasti u Damasku. Međutim, kada je Izrael u aprilu izveo napade na vojne baze koje je Ankara planirala koristiti u borbi protiv ISIL-a, turska reakcija bila je umjerenija nego što bi se očekivalo. Ohrabrena podrškom iz Washingtona, Ankara je odlučila nastaviti diplomatsku liniju, nastojeći uvjeriti Izrael da njeno prisustvo ne predstavlja prijetnju.
Izrael, s druge strane, izražava zabrinutost zbog dvije stvari:
-
Potencijalna upotreba turskih PVO sistema i radara koji bi mogli ometati izraelske operacije protiv Irana.
-
Raspoređivanje turskih vojnih resursa u osjetljivim regijama, posebno na bazi T4.
Kako bi ublažila te zabrinutosti, Turska je čak uključila sirijske zvaničnike u daljnje razgovore u Bakuu. Kao čin dobre volje, sirijska strana je obećala da neće raspoređivati trupe u pojedinim dijelovima južne Sirije. Time je Ankara poslala jasan signal da joj nije cilj da Sirija postane faktor destabilizacije za Izrael.
Ipak, sve nade u stabilnost poljuljane su nakon izbijanja sukoba između Druza i beduinskih milicija u Suvejdi, gdje je sirijska vojska, na poziv lokalnih vlasti, intervenirala. Odgovor Izraela bio je silovit – vazdušni udari na položaje sirijske vojske, uključujući i ciljeve u Damasku poput Ministarstva odbrane i okoline Predsjedničke palate.
Ono što je dodatno zakomplikovalo situaciju jeste da su ti napadi izvedeni baš u trenutku kada je u Bakuu održavan novi krug pregovora između izraelskih i sirijskih delegacija. Ovakva koordinacija sukoba i pregovora stavila je Tursku u posebno težak položaj, jer nema direktne vojne poluge da utiče na izraelske odluke. Sve što Ankara trenutno može jeste da apeluje na SAD da izvrši pritisak na premijera Netanyahua kako bi pristao na primirje.
Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan otkrio je da su stavovi preneseni izraelskoj strani putem obavještajnih kanala, no naglasio je da su šanse za prekid vatre realne samo ako SAD aktivno posreduju.
Na društvenim mrežama, razmotrilo se više mogućnosti reakcije:
-
Raspoređivanje turskih PVO sistema kao sredstvo odvraćanja
-
Preuzimanje kontrole nad sirijskim bazama
Međutim, turski vojni lideri privatno priznaju da ne žele otvoreni sukob s Izraelom, posebno u trenutku kada Sirija ulazi u fazu potencijalne obnove. Turska ne želi ponoviti greške Irana, koji je kroz podršku Asadu pokušao nametnuti regionalnu dominaciju i izgubio legitimitet kod dijela lokalnog stanovništva.
Iako postoje sumnje da Izrael možda namjerno destabilizuje regiju kako bi postigao svoje geopolitičke ciljeve, Turska ostaje ograničena vlastitim vojnim kapacitetima. Eksperti poput Yusufa Akbabe ističu da turske zračne snage trenutno nisu opremljene za zaštitu čak ni sopstvenog neba, a kamoli za ozbiljnije intervencije iznad Damaska.
Turski arsenal, iako obogaćen domaćim Hisar PVO sistemima, još uvijek nije dovoljan za regionalne operacije. Planovi za modernizaciju F-16 flote i eventualna kupovina Eurofightera i dalje su u toku, ali zavise od sporazuma s Washingtonom i geopolitičkih kalkulacija. Takođe, razmatrana opcija korišćenja ruskih S-400 sistema u Siriji je odbačena usljed pritiska SAD.
Dodatni problem leži u činjenici da sirijska vlada pravno ne može dati formalnu dozvolu Turskoj za vojno prisustvo, jer privremeni parlament predviđen novim ustavom još uvijek nije formiran. Bez njegove ratifikacije, ne postoji legitiman mehanizam za bilateralne vojne sporazume.
Zbog svega navedenog, unutar turskog političkog vrha prevladava uvjerenje da je diplomatski pristup jedina održiva opcija. Regionalna stabilnost, obnova Sirije i odnosi s ključnim akterima – uključujući SAD, Saudijsku Arabiju i Arapsku ligu – sada imaju prioritet nad bilo kakvom direktnom konfrontacijom s Tel Avivom.
Kako je Fidan sažeo: „Ovo je situacija koja prijeti cijelom regionu. Međunarodna zajednica mora djelovati – inače nas čekaju posljedice koje niko ne želi.“
U ovom geopolitičkom šahu, Turska igra ograničenim figurama, ali jasno je da želi ostati u igri – ne kroz sukobe, već kroz stratešku diplomatiju i stabilizaciju prostora u kojem se prepliću interesi velikih sila.
