U jeku sve većih političkih tenzija u Republici Srpskoj, odnos između gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića i predsjednika RS Milorada Dodika dodatno se zaoštrio nakon što je Dodik javno zatražio reakciju nadležnih organa u vezi sa poslovanjem JP Akvana. Stanivuković je odlučno odgovorio, ukazujući na to da je upravo dugogodišnja upravljačka politika kadrova SNSD-a, koje je Dodik postavljao, dovela to javno preduzeće na rub propasti.
Gradonačelnik je u svom reagovanju podsjetio javnost da su upravo Dodikovi direktori ostavili za sobom više od deset miliona maraka duga, koji sada opterećuje gradsku administraciju. Pored toga, podsjetio je i na posljedice koje je taj dug ostavio, među kojima se posebno izdvaja činjenica da gradski bazen – simbol sportskog života Banjaluke – trenutno ne radi.
Jedan od ključnih problema, prema riječima Stanivukovića, jeste i djelovanje skupštinske većine, koju kontroliše SNSD, a koja je, kako on tvrdi, svojim amandmanima dodatno sabotirala funkcionisanje gradskog sistema. Uprkos tome što bi bazen mogao da proradi vrlo brzo, dovoljno je, kako ističe, da većina vrati novac koji je ranije bio predviđen za njegovo funkcionisanje, ali je preusmjeren na projekte nižeg prioriteta.
U svom obraćanju, Stanivuković iznosi i podatak koji ukazuje na nesrazmjeran tretman gradskih institucija: Sportski centar „Borik“, koji se nalazi pod upravom osobe iz druge političke stranke, dobija čak osam puta više sredstava od bazena. Iako je, kako kaže, rad „Borika“ važan i podržava njegova ulaganja, jasno poručuje da nije prihvatljivo da se finansiranje gradskih ustanova određuje prema tome ko kojoj političkoj stranci pripada.
Stanivuković potom postavlja jedno od ključnih pitanja: Da li je odgovorna politika uslovljavati podršku projektima prema političkoj pripadnosti? U njegovom osvrtu stoji jasna kritika da vlast favorizuje ustanove i preduzeća koja su pod kontrolom SNSD-a, dok istovremeno uskraćuje sredstva onima koji nisu pod partijskom kontrolom. Takav pristup, smatra gradonačelnik, direktno ugrožava javni interes i funkcionalnost gradskih servisa.
Na kraju svog odgovora, ponovo se obraća predsjedniku entiteta. Poručuje mu da prije nego što „započne sa prijetnjama i optužbama“, treba da se upozna sa činjenicama koje jasno ukazuju na porijeklo problema. Stanivuković tvrdi da su greške isključivo rezultat politike i ljudi koje je Dodik postavio, te da ni policija ni institucije ne mogu pokrenuti bazen ako prethodno ne bude osigurano finansiranje.
U ovom kontekstu, Stanivukovićev istup se ne može posmatrati kao puka politička prepirka, već kao odražaj dublje strukturne krize u lokalnoj upravi, gdje se odluke donose ne prema stvarnim potrebama građana, već po osnovu političke lojalnosti. Ova situacija otvara nekoliko ključnih problema koji zahtijevaju pažnju:
-
Politizacija javnih preduzeća, što vodi njihovom neefikasnom upravljanju.
-
Neadekvatno finansiranje gradskih servisa, uslovljeno političkom pripadnošću.
-
Nepostojanje mehanizama odgovornosti za akumulirani dug u javnim ustanovama.
-
Korišćenje medijskog prostora za optuživanje bez dokaza, umjesto konstruktivnog dijaloga.
Ono što dodatno zabrinjava jeste što se pitanje funkcionisanja gradskih ustanova sve više koristi kao oružje u političkim sukobima. Umjesto da se rješavaju sistemski, problemi poput finansiranja bazena koriste se za međustranačko nadmetanje, dok su građani ti koji najviše trpe posljedice takvog pristupa.
Kroz cijeli odgovor Stanivukovića provlači se jasna poruka – ako već govorimo o nezakonitostima, onda treba početi unutar sopstvenih redova. Time se ne samo prebacuje odgovornost nazad ka vrhu vlasti, već se i traži uspostavljanje jednakih standarda odgovornosti, bez obzira na stranačku pripadnost.
Ovaj slučaj tako postaje ilustracija šireg problema u bosanskohercegovačkom političkom ambijentu, gdje se institucionalna slabost, partijska dominacija i nedostatak transparentnosti prepliću, stvarajući klimu nepovjerenja i stagnacije. Dok se lideri bave međusobnim optužbama, infrastrukturni i društveni sistemi ostaju paralisani, a građani i dalje čekaju rješenja koja se stalno odlažu – ne zbog složenosti, već zbog političkih kalkulacija.
Na kraju, jasno je da slučaj JP Akvana prevazilazi lokalne okvire i postaje simbol šireg sukoba između javnog interesa i partijskih interesa. Bez iskrene političke volje da se odgovornost preuzme, a ne prebacuje, problemi poput ovih će se ponavljati – dok infrastruktura propada, a povjerenje građana u institucije sve više slabi.
