U javnosti Bosne i Hercegovine snažno je odjeknula presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura, kojom su određene odredbe Ustava Federacije BiH proglašene diskriminatornim. Ova odluka ima dalekosežne političke i pravne posljedice jer direktno dovodi u pitanje model izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH koji je nametnut intervencijom visokog predstavnika Christiana Schmidta u izbornoj noći 2022. godine. Presuda posebno pogađa dosadašnji mehanizam političke kontrole, koji je omogućavao jednoj stranci dominantan utjecaj na formiranje vlasti u Federaciji.
Suština odluke iz Strazbura ogleda se u jasnom stavu da sistem izbora rukovodstva Federacije BiH krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, jer isključuje građane koji ne pripadaju konstitutivnim narodima. Prema važećim odredbama, predsjednik i dva potpredsjednika Federacije moraju dolaziti isključivo iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba, čime se ostali građani automatski stavljaju u neravnopravan položaj.
Ovakav model je dodatno učvršćen Schmidtovom intervencijom, kojom je izmijenjena struktura Doma naroda FBiH. Broj delegata u klubovima konstitutivnih naroda povećan je sa 17 na 23, dok je Klub ostalih proširen sa sedam na 11 delegata. Međutim, i pored tog proširenja, suštinski utjecaj Kluba ostalih ostao je zanemariv, jer im nije omogućeno da učestvuju u kandidiranju rukovodstva Federacije.
Ključna Schmidtova odredba propisivala je da:
- kandidata za predsjednika ili potpredsjednika Federacije može predložiti najmanje 11 delegata iz jednog kluba konstitutivnog naroda,
- svaki delegat može podržati samo jednog kandidata,
- kandidati se biraju isključivo iz reda konstitutivnih naroda.
Ovaj model je, u praksi, omogućio HDZ-u BiH da, zahvaljujući kontroli nad određenim kantonima i brojem delegata, osigura poziciju potpredsjednika Federacije. Bez potpisa tog potpredsjednika, formiranje Vlade FBiH gotovo je nemoguće, osim u rijetkim iznimnim situacijama. Na taj način stvoren je mehanizam političke blokade i kontrole.
Presuda donesena u predmetu Zlatan Begić protiv Bosne i Hercegovine jasno je konstatirala da je ovakav sistem diskriminatoran prema pripadnicima „ostalih“. Sud je zaključio da izborni mehanizam ne ostavlja prostor za ravnopravno učešće svih građana, čime se direktno krši duh i slovo Konvencije. Posljedica toga je obaveza države da izmijeni sporne ustavne odredbe i uskladi ih s evropskim standardima ljudskih prava.
Važno je naglasiti da ovo nije prvi put da su odredbe Ustava Federacije BiH dovedene u pitanje. Još 2015. godine, Ustavni sud BiH je, odlučujući po zahtjevu tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, utvrdio da su tadašnje odredbe o izboru predsjednika i potpredsjednika Federacije diskriminatorne. I tada je problem bio isti: isključenost građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima.
Prema ranijem ustavnom rješenju:
- Dom naroda imao je 17 delegata iz svakog konstitutivnog naroda,
- Klub ostalih imao je sedam delegata,
- kandidature su dolazile isključivo iz konstitutivnih klubova,
- za izbor rukovodstva bila je potrebna potvrda i Predstavničkog doma i Doma naroda.
Ustavni sud BiH je tada jasno naveo da takav sistem nije u skladu s Evropskom konvencijom. Ipak, presuda nije provedena uz obrazloženje da ne postoje „politički uslovi“, pa je diskriminatorna odredba ostala na snazi. Schmidtova intervencija 2022. godine, umjesto suštinske reforme, zadržala je isti princip, uz tek tehničke izmjene broja delegata potrebnih za kandidaturu.
Time je visoki predstavnik, svjesno ili nesvjesno, zadržao rješenje za koje je već bilo poznato da je pravno sporno. Evropski sud za ljudska prava sada je to i definitivno potvrdio, čime je Schmidtova odredba izgubila pravni legitimitet.
Zaključno, presuda iz Strazbura otvara prostor za temeljitu promjenu načina izbora rukovodstva Federacije BiH. Jedna od mogućnosti koja se sada razmatra jeste prebacivanje izbora predsjednika i potpredsjednika iz Doma naroda u Predstavnički dom FBiH, čime bi se smanjio etnički ključ i povećala građanska komponenta odlučivanja. Takav ishod bi značajno umanjio dosadašnji politički utjecaj HDZ-a BiH, ali bi istovremeno predstavljao korak ka ravnopravnijem i demokratskijem ustavnom poretku.
Odluka Evropskog suda ne ostavlja dilemu: postojeći model nije održiv i mora biti promijenjen. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste hoće li domaći politički akteri ovaj put imati snage i volje da presudu provedu, ili će se, kao i ranije, pravna obaveza ponovo sudariti s političkom realnošću.
