U trenutku kada je Ebu Bekr Es-Siddik, r.a., prvi halifa islama, osjetio slabost u tijelu i prepoznao znakove približavanja smrti, odlučio je ostaviti oporuku Omeru ibn El-Hattabu, r.a., osobi koju je smatrao najpogodnijom za vođenje muslimanske zajednice nakon njega. Svjestan težine odgovornosti koju je nosio, Ebu Bekr je napisao pismo koje nije bilo samo obična oporuka, već je sadržavalo duboke savjete, upozorenja i podsjetnike na temeljne islamske vrijednosti.
U svojoj oporuci, Ebu Bekr je prvo pozvao Omera na takvaluk, odnosno strah od Allaha, podsjećajući ga na važnost izvršavanja vjerskih obaveza u odgovarajuće vrijeme. Ebu Bekr je istaknuo da Allah ne prima noćna dobra djela u dnevnim terminima i obratno, naglašavajući važnost izvršenja svakog djela u njegovom propisanom vremenu. Također, podsjetio je Omera da se dobrovoljna djela (nafila) ne mogu prihvatiti dok se ne ispune farzovi (obavezne dužnosti).
Posebnu pažnju Ebu Bekr je posvetio Vagi djela na Sudnjem danu, napominjući da će Vaga dobrih djela biti teška samo zbog težine Istine koju su nosili oni koji su je živjeli. On je naglasio da su djela koja se stave na Vagu ona koja nose težinu iskrenosti i pravde. Nasuprot tome, Vaga loših djela će biti lahka za one koji su činili zlo, jer će se na njoj naći samo djela prožeta lažima i zabludom.
Ebu Bekr je također skrenuo pažnju Omeru na ajet u Kur’anu koji govori o stanovnicima Dženneta, gdje Allah spominje njihova dobra djela dok prekriva njihove grijehe. Ovo je izazvalo kod Ebu Bekra strah da možda neće biti među onima kojima će se Allah smilovati, ali je istovremeno izrazio nadu da će Allah oprostiti njegove grijehe. Također je spomenuo ajete koji govore o stanovnicima Vatre, gdje Allah spominje njihova najgora djela i prešućuje dobra koja su činili, što je Ebu Bekra podsjetilo na važnost istinske pokornosti i straha od Božije kazne.
Na kraju, Ebu Bekr je upozorio Omera na iskušenja koja dolaze s vođenjem zajednice, naglasivši da će uvijek biti ljudi koji će ga voljeti, ali i onih koji će ga mrziti. U zaključku, Ebu Bekr je izrazio nadu da će Omer prihvatiti njegov savjet, jer će mu to olakšati suočavanje sa smrću, koja je neizbježna, i omogućiti da ostane na Pravom putu, vođen istinom i Božijom milošću.
Kada je Omer pročitao ovu oporuku, napisao je kratki odgovor Ebu Bekru, izražavajući svoju nelagodu i nesposobnost da prihvati tako veliku odgovornost. Međutim, Ebu Bekr mu je uzvratio drugim pismom, u kojem je naglasio da, iako Omer možda ne želi ovu odgovornost, muslimanska zajednica ga treba. Ovim je Ebu Bekr pokazao duboko razumijevanje stanja ummeta i važnost nasljeđivanja ispravnog vođstva.
Ovo pismo Ebu Bekra Omeru ostaje kao vječni podsjetnik na važnost ispravnog vođenja, odgovornosti prema zajednici, i straha od Allaha u svakom djelu. Ova oporuka nije samo historijski dokument, već i vodič za svakoga ko preuzima odgovornost u muslimanskoj zajednici, podsjećajući na potrebu za takvalukom, pravdom, i težnjom ka Istini u svakom aspektu života.
