Piše: Almasa Hadžić
Predsjednik Srpske radikalne stranke, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, gostujući u programu jedne srbijanske TV stanice kazao je kako sumnja da, nekadašnji sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić, nije umro prirodnom smrću, već da je otrovan.
„Zatekla ga je sudbina Mehmeda Spahe“ kazao je Šešelj osvrćući se na smrt jednog od najuglednijih bošnjačkih lidera između dva svjetska rata i predsjednika Jugoslovenske muslimanske organizacije Mehmeda Spahe, koji je 1939. godine umro u Beogradu pod sumnjom da je otrovan.
U toku razgovora Šešelj je, simptomatično, hvalio erudiciju i karakter rahmetli muftije, uporno naglašavajući sumnju da je muftija otrovan, da bi na kraju izrazio žaljenje što nije vršena obdukcija njegovog tijela.
Zločinac Šešelj itekako dobro poznaje dušu Bošnjaka, posebno onih u Sandžaku, koja je, s neskrivenim emocijom znala pokazati koliko joj je do svog stalo, posebno, ako mu je učinjena nepravda.
Tako Vojislav Šešelj, nije čekao mnogo da u javnost odasla sumnju o trovanju muftije Zukorlića, kako bi oni kojima je muftija bio pri srcu na vrijeme, među sobom, naravno, krenuli tražiti „trovača“.
Bošnjaci su, kroz historiju iskusili razne vrste „dušebrižnika“, a oni u Sandžaku posebno, iza kojih su, redovno, ostajale mrtve glave, progoni, raseljavanja, međusobne svađe i hatori, a kakvih im ni danas ne nedostaje.
Dušebrižnik u liku zločinca Šešelja jednako je opasan kao i i oni prije njega, jer priča da je muftija Zukorlić otrovan nije ništa drugo nego unošenje sumnje, ali i smutnje među sandžačke Bošnjake koji bi, po Šešeljevoj „licenci“ trebali početi sumnjati sami u sebe i sve oko njih.
O intelektualnoj snazi rahmetli muftije Zukorlića, Bošnjacima ne treba certifikat presuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kao što im ne treba ni njegova potvrda kako je i od čega Zukorlić umro.
Odbij!
