Na pragu obilježavanja tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, glas Munire Subašić, predsjednice udruženja Pokret majki enklave Srebrenica i Žepa, odjekuje kao podsjetnik svijetu na tragediju koja još uvijek traje u srcima preživjelih. Njene riječi sa jutrošnjeg panela „Borba za pravdu: Pravo na sjećanje“, održanog u Memorijalnom centru Potočari, nisu bile samo izraz boli, već i poziv na odgovornost, sjećanje i borbu za istinu.
U prisustvu drugih preživjelih majki poput Fadile Efendić, Šuhre Sinanović i Nure Begović, Munira je iznijela poruku koja nadilazi ličnu tragediju. “Nisu ubijali samo ljude, ubijali su i uspomene”, rekla je Subašić, podcrtavajući kako genocid nije bio samo fizičko istrebljenje, već i pokušaj brisanja identiteta, postojanja i budućnosti cijelog jednog naroda.
Na dan kada su njene riječi izrečene, samo tri dana nakon što se obratila u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u New Yorku, Munira je, bez obzira na fizički napor i emotivni teret, pokazala ono što godinama simbolizuje – snagu srebreničkih majki. Njeno prisustvo u Potočarima, bez trunke umora ili nesigurnosti, bilo je tiha ali snažna poruka da bol ne jenjava, ali ni odlučnost da se istina čuva.
U svom obraćanju, Munira je podsjetila da su mnoga djeca iz Srebrenice rođena nakon što su im očevi već ubijeni. Ona je govorila i o svom sinu Nerminu, koji je stradao zajedno sa njenim mužem i mnogim članovima njihove porodice. “Mama, nemoj se brinuti. Biće sve u redu,” bile su njegove posljednje riječi koje je Munira ikada čula. Pronašla je, do danas, tek dvije kosti svoga sina – što ilustrira dubinu patnje i gubitka koji se ne mogu opisati riječima.
Na međunarodnoj sceni, Munira nije štedjela riječi: izravno je prozvala Ujedinjene nacije za odgovornost zbog neuspjeha u zaštiti zaštićene zone u Srebrenici, ustanovljene još 1993. godine kroz Rezoluciju 819. “UN je odgovoran za sve što se desilo 1995. godine pod njihovom zastavom. Oni koji nisu glasali za Rezoluciju neka žive u mraku – majke im to neće zaboraviti niti oprostiti,” poručila je hrabro.
Njena poruka je višeslojna:
-
Borba za istinu ne prestaje ni nakon tri decenije.
-
Majke Srebrenice žele pravdu, a ne osvetu.
-
Svijet je zakazao tada, a lekcije još uvijek nisu naučene.
-
Poricanje genocida i veličanje zločinaca mora biti osuđeno i zakonski sankcionisano.
“Kada ubijete majci dijete, ubili ste dio nje”, rekla je Subašić, opisujući gubitak koji ne može zacijeliti vremenom. Naglasila je da zločini nad muslimanima u BiH još uvijek nisu potpuno priznati, a odnos Evrope i svijeta prema njima često je bio – i ostao – nepravedan i nedosljedan. Posebno se zapitala šta današnje svjetske sile poručuju narodima poput Ukrajinaca i Palestinaca, dok se pred njihovim očima dešavaju nove tragedije.
U svom govoru, Munira je pozvala na jedinstvo i čovječnost: “Pozivam vas da se zajedno borimo protiv mržnje i veličanja zločina. Moj Nerko, da je živ, bio bi uspješan i voljen, ali meni su ubili i snahu, i unuče koje sam trebala imati.” Istakla je kako su majke, iako ranjene, pružile ruku mira i pomirenja, vjerujući da je majčinstvo univerzalna vrijednost iznad politike, etničkih podjela i mržnje.
Posebno je osudila činjenicu da mnogi počinioci genocida nikada nisu odgovarali, niti su imenovani kao zločinci. “Naša djeca imaju imena i prezimena. Zločinci nemaju. I to nije pravda.” Poručila je da se borba majki nastavlja – ne iz osvete, već zbog prava da pokopaju svoju djecu, da znaju gdje su i da svijet ne zaboravi šta se dogodilo.
Dodala je i da je više od 570 žena iz Srebrenice preminulo, a da nikada nisu pronašle ni kosti svojih najmilijih. Žrtve genocida pronađene su na čak 150 lokaliteta, od čega u 77 masovnih grobnica. Najmlađa žrtva ukopana u Potočarima bila je novorođena djevojčica Fatima Muhić, dok je najstarija bila nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.
Za više od hiljadu žrtava još se traga.
Sutra će u Memorijalnom centru Potočari biti održana kolektivna dženaza za još sedam identificiranih osoba. Federacija BiH proglasila je Dan žalosti, čime se još jednom odaje poštovanje žrtvama i podsjeća na potrebu kolektivnog pamćenja.
Munira Subašić je završila svoju poruku riječima koje ostaju urezane: “Dijelimo se na dobre i loše, to je poruka nas majki. Pravda je na našoj strani. I bez prošlosti – nema budućnosti.”
