Uvod
Na marginama samita G7 u Kanadi, njemački kancelar Friedrich Merz dao je izjavu koja je odjeknula širom svijeta i otvorila niz političkih i moralnih pitanja u vezi sa ratom između Izraela i Irana. Njegove riječi, u kojima je istakao da Izrael “radi prljavi posao za sve nas”, izazvale su pažnju kako međunarodnih analitičara, tako i svjetske javnosti. Izjava dolazi u trenutku kada se konflikt na Bliskom istoku širi, a evropske sile nastoje da održe makar privid diplomatske angažovanosti.
Razrada
U intervjuu za njemačku televiziju ZDF, kancelar Merz nije skrivao svoju naklonost izraelskoj strani u ratu protiv Irana. Rekao je da režim u Teheranu nije samo prijetnja Izraelu, već i ostatku svijeta, te da je donio “smrt i razaranje” globalno. Pritom je posebno naglasio da ono što trenutno radi Izrael nije samo njihova borba, već zajednička misija protiv jednog opasnog režima.
Njegove riječi sadržavale su snažne političke poruke:
-
“Prljavi posao” koji, kako kaže Merz, Izrael obavlja, u očima njemačke vlade predstavlja zadatak koji bi u suštini trebalo da dijele i ostale zapadne sile.
-
“I mi smo žrtve ovog režima” – ovim izrazom kancelar želi istaknuti da iranski režim ima širi destruktivni potencijal, ne ograničen samo na Bliski istok.
U drugom intervjuu, koji je dao televizijskoj kući Welt, Merz se osvrnuo na aktuelne vojne uspjehe izraelske vojske. Prema njegovim riječima, “režim u Teheranu je oslabljen”, što implicira da izraelski napadi daju konkretne rezultate. Ipak, upozorio je da budućnost Irana ostaje neizvjesna, jer se ne zna da li će se režim uspjeti konsolidovati ili će zemlja krenuti putem unutrašnje nestabilnosti.
Uprkos podršci vojnim akcijama Izraela, kancelar je istovremeno potvrdio da Evropa nije odustala od diplomatskih opcija. Naglasio je da bi, u slučaju stvaranja novih okolnosti, Njemačka zajedno sa Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom bila spremna ponovno se uključiti u diplomatski dijalog s ciljem deeskalacije. Ponuda, kako je rekao, i dalje stoji kao i prije početka izraelskih napada.
Ova izjava uključuje nekoliko važnih poruka:
-
Podrška vojnoj akciji Izraela uz zadržavanje opcije diplomatske intervencije.
-
Priznanje da evropske sile smatraju Iran prijetnjom, ne samo regionalno, već i globalno.
-
Strategija čekanja i analize daljnjih događaja prije bilo kakvog novog angažmana.
-
Zadržavanje političke fleksibilnosti, uz spremnost za ponovno uključivanje u mirovne procese ako za to bude uslova.
Merzove riječi ujedno signaliziraju i pokušaj balansiranja između dvaju opasnih ekstrema – s jedne strane podrške savezniku u ratu, a s druge ostavljanja prostora za eventualne pregovore. Njemačka, kao vodeća zemlja Evropske unije, koristi ovaj trenutak kako bi potvrdila svoju stratešku orijentaciju, ali i sačuvala diplomatski legitimitet.
Zanimljivo je primijetiti da se ovakva otvorena podrška Izraelu ne dešava često na ovom nivou direktnosti, posebno kada je riječ o evropskim liderima koji uglavnom biraju oprezniji ton. Ova izjava stoga odražava ozbiljnu zabrinutost Berlina zbog iranskih ambicija i istovremeno ukazuje na promijenjenu geopolitičku logiku Zapada.
Zaključak
Izjava kancelara Merza otkriva suštinsku promjenu u retorici i strategiji velikih evropskih sila kada je riječ o iransko-izraelskom sukobu. Ona predstavlja ne samo podršku saveznicima, već i projekciju straha od šireg konflikta koji bi mogao ugroziti stabilnost cijelog svijeta. Iako Evropa još uvijek zadržava otvorena vrata za diplomatiju, sve više se oslanja na realpolitik pristup u kojem se sigurnosni interesi postavljaju iznad apstraktnih principa. U tom kontekstu, poruka da Izrael “radi prljavi posao za sve nas” postaje mnogo više od retoričke figure – ona postaje simbol savremene evropske strategijske pragme.
Ostaje da se vidi hoće li ovakva retorika njemačkog kancelara biti samo trenutni odgovor na ratne okolnosti ili uvod u dugoročniju promjenu evropske sigurnosne politike prema Bliskom istoku. Ako Evropa zaista prihvati tezu da Izrael vodi bitku i u njeno ime, to bi moglo označiti novu fazu u vanjskoj politici EU, gdje će se manje težiti neutralnosti, a više otvorenom svrstavanja uz strateške partnere – čak i po cijenu distanciranja od vlastitih principa o mirnom rješavanju sukoba.
