U javnosti je snažan odjek izazvao intervju u kojem je poznati filmski reditelj Srđan Dragojević, autor kultnog filma „Lepa sela, lepo gore“, iznio svoja lična iskustva i saznanja sa snimanja tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini. Njegova ispovijest, ispunjena teškim riječima i uznemirujućim opisima, predstavlja surovo suočavanje s ratnom stvarnošću, ali i oštru kritiku društva koje se, prema njegovim riječima, nikada nije iskreno suočilo sa vlastitim zločinima.
Govoreći o boravku u Višegradu dok je radio na scenariju filma, Dragojević je naveo da je tek naknadno shvatio razmjere zločina koji su se dogodili na mjestima gdje je boravio. Posebno je istakao hotel „Vilina vlas“, za koji je kasnije saznao da je bio poprište stravičnih ratnih zločina. Saznanje da je boravio na mjestu gdje su ljudi mučeni i ubijani ostavilo je dubok psihološki trag, što je, kako je rekao, rezultiralo snažnim noćnim morama i osjećajem nelagode koji nije mogao racionalno objasniti u tom trenutku.
U razgovoru je ispričao kako mu je jedan zaposlenik hotela, inače umjetnik koji nije učestvovao u borbama, potvrdio da su se u jednoj od soba dogodila masovna silovanja, nakon čega je žrtva sebi oduzela život. Nakon toga, Dragojević je zatražio promjenu sobe, ali su ga dodatna saznanja još više potresla. Upozoren je da ne koristi hotelski bazen, jer su se i na tom mjestu dogodila ubistva civila. Ta spoznaja, kako navodi, bila je još jedan dokaz koliko je nasilje bilo prisutno i normalizirano.
Kada je filmska ekipa stigla u Višegrad, reditelj ih je upozorio na mjesta stradanja. Ipak, suočio se s nečim što ga je posebno zaprepastilo – ravnodušnošću i nedostatkom empatije. Ljudi su, uprkos upozorenjima, nastavili da se ponašaju kao da se ništa strašno nije dogodilo. To iskustvo ga je natjeralo da se zapita o granicama ljudske prirode i sposobnosti potiskivanja zločina.
U svom svjedočenju, Dragojević je naveo i niz primjera pljačke i ponižavanja vjerskih objekata, uključujući situaciju u kojoj je jedan vozač iz filmske ekipe krao dijelove električnih instalacija iz porušene džamije, uz cinične komentare. Takvi postupci, prema njegovim riječima, jasno su pokazivali odsustvo osnovnih moralnih normi.
Posebno oštre riječi uputio je na račun bosanskih Srba u istočnoj Bosni, koje je opisao kao nekompetentne, neobrazovane i opterećene vlastitim egom. U tom kontekstu iznio je tvrdnju da čak ni najnaprednije oružje ne bi moglo promijeniti ishod, jer je, kako je rekao, problem bio u mentalitetu i vrijednostima, a ne u tehnici. Kao ilustraciju naveo je i primjer iz ratne svakodnevice u kojem su se dozvole i usluge naplaćivale novinarima, bez ikakvog osjećaja odgovornosti ili stida.
Dragojević se prisjetio i situacije kada je član filmske ekipe pokušao simbolično obnoviti porušenu džamiju scenografskim sredstvima, ali je ona ubrzo ponovo srušena. Taj čin je, prema njegovom tumačenju, pokazao duboko ukorijenjenu netrpeljivost i odbijanje svakog oblika suočavanja s vlastitim postupcima.
Na kraju snimanja, kako navodi, među lokalnim ljudima koji su pomagali ekipi zavladala je tišina kada su stigle vijesti o Srebrenici. Taj trenutak opisao je kao težak i simboličan, jer je, prema njegovim riječima, označio vrhunac tragedije o kojoj se do tada govorilo šapatom ili nikako.
U širem društvenom kontekstu, Dragojević je povukao paralelu između ratnih aktera iz devedesetih i današnjih huligana, kriminalaca i političkih poslušnika, tvrdeći da se radi o istom obrascu ponašanja. Posebno je naglasio da Srbija nikada nije sistemski osudila ratne zločine u kojima je učestvovala, niti ih je uvrstila u obrazovni sistem. Izostanak jasne osude i edukacije, smatra on, ostavio je prostor da se isti obrasci nasilja i primitivizma prenose na nove generacije.
U zaključku, Dragojevićeva ispovijest ne predstavlja samo lično svjedočenje jednog umjetnika, već i optužnicu protiv kolektivnog zaborava. Njegove riječi, ma koliko bile grube i uznemirujuće, imaju za cilj da potaknu raspravu o odgovornosti, suočavanju s prošlošću i potrebi da se zločini jasno imenuju. Bez tog suočavanja, poručuje on, društvo ostaje zarobljeno u krugu poricanja, iz kojeg se rađaju nove generacije nasilja i netrpeljivosti.
