U akciji nekadašnje revije Yugo papir “Tražimo najstarijeg Jugoslovena“ 1978. godine, novinari su se zaputili u selo Oraš Planje, udaljeno oko deset kilometara od Tešnja, gdje je živio Meho Hadžić. Meho je, prema tadašnjim saznanjima, bio najstariji stanovnik Jugoslavije sa 132 godine. Kada su stigli novinari, Meho je sjedio ispred svoje kuće na klupi i počeo pričati o starim vremenima, prisjećajući se kada je u selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću jedna.
Meho je ispričao novinarima kako je imao više od 30 godina kada su ga pozvali na gradnju pruge Usora – Pribinić. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću 1884. godine, naišli su na mlin koji je trebalo srušiti. Meho je pokušao spriječiti rušenje mlina, objašnjavajući da je to jedina kuća koja znači kruh za selo i da će ostati gladni ako se mlin sruši, jer neće imati gdje mljeti žito.
Meho Hadžić je rođen 1848. godine u selu Oraš Planje. Imao je petoro braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu, te sestru Fatimu. U vrijeme kada su novinari posjetili Mehu, svi su oni već odavno bili mrtvi. Meho se prisjećao svojih roditelja, oca Arifa i majke Cure, koje je također bio zaboravio jer su umrli davno. Njegova supruga Ajka umrla je 70 godina prije nastanka teksta, kada joj je bilo pedeset godina. S njom je imao sina Muharema, koji se, nažalost, utopio u rijeci Usori kada je imao 12 godina.
Meho Hadžić je više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjeckao drva, ali najviše vremena je proveo čuvajući koze. Zbog urođene mane, kraće lijeve noge, nije služio vojsku, a koristio je štap za hodanje. Meho nikada nije pušio niti je pio alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom i pio je kiselu vodu. Kada je bio s kozama na pašnjacima, često je pio njihovo mlijeko, što je bio njegov recept za dugovječnost.
Zanimljivo je da je Meho dobio treće zube u poznim godinama, a svi su bili zdravi. Zubima je mogao podići jare od 30 kilograma. Meho je živio sam dok su mu Mehmed i Rukija Ćorić, brinuli o njemu. Sagradili su mu manju kuću, uveli svjetlo, hranili ga, oblačili i kupovali drva za ogrjev. Kada bi pao snijeg, Mehmed i Rukija bi ustajali noću da nalože vatru za Mehu.
Gledajući Mehu, novinari su zaključili da je djelovao veselo, kao da bi mogao ponovo otići na zelene proplanke i trčati za kozama. Prema novijim izvorima, na Mehinom spomeniku piše „Meho Hadžić 1848-1979“, što znači da je umro godinu nakon objave tog teksta i doživio 132 godine. Njegov lik je bio svojevremeno i na flašama jednog brenda mineralne vode iz Tešnja.
