Prvi dani aprila u Bijeljini, i nakon 33 godine, bude osjećaje tuge, bola i nepravde. Ovaj period ostaje upisan u historiji kao mračno vrijeme kada su nevini civili bili žrtve brutalnih zločina, etničkog čišćenja i nepravde koja se nastavila decenijama kasnije.
Iako je agresija na Bosnu i Hercegovinu formalno započela napadom bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini 2. oktobra 1991. godine, događaji u Bijeljini u aprilu 1992. godine donijeli su krvave slike koje su jasno pokazale šta se sprema. Ubistva na ulicama, progoni, zatvaranja, mučenja i nestanci postali su svakodnevnica. Krv je potekla ulicama, a genocid nad nesrpskim stanovništvom otpočeo je na najsvirepiji način.
Uloga Rona Haviva u dokumentovanju zločina
JNA, Srpska dobrovoljačka garda (SDG) Željka Ražnatovića Arkana i paravojna formacija Mirkovi četnici ušli su u Bijeljinu 1. aprila 1992. godine. Već prvog dana ubijeni su deseci civila, čija su tijela ostavljena na ulicama da služe kao poruka straha i terora.
Jedna od najpoznatijih fotografija zabilježenih tog dana, djelo uglednog američkog fotografa Rona Haviva, prikazuje beogradskog „muzičara“ poznatog kao DJ Max, koji nogom udara tijelo ubijene žene. Ova i mnoge druge fotografije Haviva bile su ključni dokazi u dokazivanju zločina počinjenih u Bijeljini, iako su u to vrijeme srpski mediji tvrdili da se radi o „muslimanskim ekstremistima“.
Željko Ražnatović Arkan, svjestan težine dokaza koje je Haviv prikupio, kasnije je pokušao da ga pronađe i ušutka, ali fotograf je uspio pobjeći i objaviti snimke koje su svijetu otkrile brutalnu istinu o dešavanjima u Bijeljini.
Medijska manipulacija i uloga propagande
Uloga propagande bila je jednako zločinačka kao i sama djela koja su činili Arkanovi vojnici. TV Novi Sad objavio je prilog u kojem su za ubistva nedužnih civila optuženi „muslimanski ekstremisti“, ignorišući dokaze koje je zabilježio Haviv.
Jedna od najužasnijih scena koje je Haviv zabilježio prikazuje čovjeka koji moli za život samo nekoliko trenutaka prije nego što su ga Arkanovi četnici bacili sa četvrtog sprata zgrade. Ovi zločini bili su dio većeg plana etničkog čišćenja koje su predvodili ratni zločinci Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, kasnije svi osuđeni za svoja nedjela.
Posljedice etničkog čišćenja
Prije dolaska Arkanovih jedinica u Bijeljini je živjelo preko 30.000 Bošnjaka. Nakon rata, ostalo ih je jedva nešto više od 2.000. Njihove kuće, imanja i poslovni objekti su opljačkani, dok su mnogi završili u logorima ili prisiljeni na bijeg.
Bijeljina danas, međutim, slavi 1. april kao „dan odbrane grada“, a ulica kojom je Arkan sa svojom gardom prošao te noći nosi naziv „Ulica Srpske dobrovoljačke garde“. Ova ulica, na kojoj su tijela ubijenih civila ležala danima, danas se spaja sa Trgom Draže Mihailovića, što dodatno svjedoči o nepravdi i glorifikaciji zločina.
Svjedočanstva preživjelih: Jusuf Trbić
Jusuf Trbić, novinar Radija Bijeljina, jedan je od preživjelih svjedoka Arkanovog pohoda. Kako sam kaže, do posljednjeg trenutka nije mogao vjerovati u ono što se događa:
“Mi smo danima slušali i gledali na televiziji Arkana, kojeg su prikazivali kao umjetnika, ljubitelja kulture, koji će doći u Bijeljinu da obiđe spomenike. Mene je četnički vojvoda Mirko Blagojević odveo 2. aprila, popodne u četiri sata. Upravo su taj dan pričali kako se oko bolnice vode borbe, da su muslimanski ekstremisti okupirali bolnicu, što je bilo čudno, šta će kome bolnica? Mi smo tu provedeni i vidjeli smo da se ništa nije dešavalo, što je potvrdio i Ron Haviv. To je bila takva medijska propaganda, a sve je vodio Pero Simić, kasnije savjetnik Milorada Dodika.”
Jusuf Trbić preživio je brutalno premlaćivanje od strane četnika, ali je, zahvaljujući svojim komšijama Srbima koji su mu pomogli, uspio preživjeti. Njegovo svjedočenje ostaje jedan od najvažnijih dokaza o strahotama koje su se dešavale u Bijeljini.
Sistematsko uništavanje bošnjačke kulturne baštine
Osim ubistava i progona, srpske snage su planski uništavale i kulturnu baštinu Bošnjaka. Svih sedam džamija u Bijeljini je srušeno pod nadzorom policije i inženjera koji su se pobrinuli da ne ostane ni traga njihovom postojanju. Nakon što su ostaci odvezeni, na tim mjestima je zasađeno drveće kako bi se izbrisao svaki dokaz o historijskom prisustvu Bošnjaka u ovom gradu.
Zaključak
Masakri u Bijeljini i etničko čišćenje koje je uslijedilo predstavljaju jedan od najočitijih primjera brutalnosti i nepravde tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zahvaljujući ljudima poput Rona Haviva i preživjelih svjedoka, istina o ovim zločinima nije zaboravljena. Ipak, činjenica da se ulica zločinačkih jedinica danas slavi kao spomen na „odbranu grada“ pokazuje koliko još uvijek postoji otpor suočavanju s istinom i priznavanju prošlih zločina.
Ostaje nada da će buduće generacije, kroz edukaciju i historijske činjenice, znati prepoznati težinu događaja iz aprila 1992. godine i osuditi pokušaje njihove relativizacije ili opravdanja prenosi pressmediabih
