Senad Pećanin, poznati bosanskohercegovački advokat i novinar, nedavno je izazvao pažnju javnosti objavom dokumenta koji baca novo svjetlo na rasprave o statusu konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Njegov javni istup došao je kao reakcija na višegodišnju kampanju u kojoj se, kako navodi, konstantno potencira navodna ugroženost Hrvata u BiH, a što je posebno prisutno u diskursu hrvatske vlade i stranke HDZ.
Prema Pećaninu, ova tvrdnja o ugroženosti nije samo prisutna, već se toliko puta ponavlja da polako prerasta u temelj za svaku političku raspravu koja se tiče unutrašnjih odnosa u BiH. On naglašava da se gotovo nijedna međunarodna konferencija ili skup o situaciji u Bosni i Hercegovini ne može održati bez da se spomene teza o narušenim pravima Hrvata u ovoj državi.
Međutim, Pećanin ukazuje na jednu, po njegovom mišljenju, mnogo dublju i ozbiljniju temu, koja se, kako tvrdi, sistematski zanemaruje. U pitanju je institucionalna diskriminacija Bošnjaka, koja, iako dokumentovana i evidentna kroz mnogobrojne primjere, rijetko dospijeva u fokus međunarodne i domaće javnosti.
U dokumentu koji je objavio, navode se brojni primjeri i podaci koji bi, kako Pećanin tvrdi, mogli iznenaditi širu javnost, posebno one koji nekritički prihvataju narative o dominaciji ili privilegijama Bošnjaka. On smatra da su činjenice koje dokument prikazuje izuzetno važne za razumijevanje stvarnih odnosa među narodima u BiH i za razbijanje stereotipa koji su se godinama formirali kroz političku retoriku.
U dokumentu su, prema njegovim tvrdnjama, prikazane:
-
Disproporcije u zapošljavanju u javnim institucijama i službama u kantonima gdje Bošnjaci čine većinu.
-
Ograničenja u jeziku, obrazovanju i kulturnim pravima koja se često prešućuju.
-
Primjeri sistemskog zanemarivanja potreba i zahtjeva Bošnjaka u lokalnim sredinama u kojima nemaju političku dominaciju.
Pećanin ističe da ponavljanje narativa o ugroženosti jedne grupe ne smije postati izgovor za prešućivanje diskriminacije drugih. On tvrdi da je vrijeme da se sve konstitutivne zajednice u BiH posmatraju kroz prizmu stvarnih podataka i da se prestane sa jednostranim prikazima situacije koji, kako kaže, mogu voditi daljoj polarizaciji i nepovjerenju među građanima.
Još važnije, naglašava da je potrebna šira javna debata u kojoj će svi narodi imati prostor da iskažu svoja iskustva i potrebe, ali i odgovornost da se suoče sa činjenicama koje ih možda ne stavljaju u uvijek povoljno svjetlo. On tvrdi da jedino otvorena, poštena i argumentovana rasprava može pomoći Bosni i Hercegovini da izgradi funkcionalno i pravedno društvo.
Pećaninova intervencija također je izazvala reakcije među političarima i javnosti, s tim da su se neki složili s njegovim stavovima, dok su drugi njegov nastup ocijenili kao politički motivisan ili jednostran. Ipak, neosporno je da je svojim istupom otvorio važno pitanje – da li je priča o “ugroženosti” jedne etničke grupe često korištena kao političko sredstvo, dok se istovremeno previđaju stvarne nepravde koje pogađaju druge?
U društvenom i političkom ambijentu koji je duboko podijeljen, ovakvi pokušaji da se usmjeri pažnja na sveobuhvatnu analizu odnosa moći i nepravdi unutar zemlje mogu igrati ključnu ulogu. Pećanin, kao neko ko je godinama prisutan u medijskom i pravnom prostoru BiH, koristi svoj ugled da potakne ozbiljnu diskusiju – ne samo o pravima Hrvata, već i o položaju Bošnjaka, kao i potrebi za jednakošću i pravednošću za sve narode u zemlji.
Zaključno, bez obzira na to kako se tumači sadržaj dokumenta koji je Pećanin objavio, jedno je jasno: istinski dijalog o ustavnim i institucionalnim nejednakostima u BiH ne može počivati na jednostranim narativima. Potrebno je da se svi segmenti društva uključe u stvaranje prostora gdje će činjenice imati prednost nad politikom, a jednakost građana nad etničkim manipulacijama. U tom smislu, Pećaninova objava može poslužiti kao početak važnog razgovora koji BiH odavno duguje sama sebi.
U konačnici, objavljivanje ovog dokumenta može se posmatrati i kao poziv na kolektivnu introspekciju. Bosna i Hercegovina, kao višeslojno i osjetljivo društvo, ne može graditi stabilnu budućnost ukoliko se iznova prepušta jednostranim narativima i političkoj instrumentalizaciji etničke pripadnosti. Umjesto toga, nužno je razvijati kulturu transparentnosti, samokritičnosti i ravnoteže, gdje će svi građani – bez obzira na to kojoj zajednici pripadaju – imati pravo na jednak tretman, ali i obavezu da prepoznaju i priznaju nepravde koje pogađaju druge. Samo takav pristup može dovesti do stvarne, a ne deklarativne, demokratizacije bosanskohercegovačkog društva.
