Odluka Suda BiH o ukidanju pritvora trojici ključnih političkih figura iz Republike Srpske – Miloradu Dodiku, Radovanu Viškoviću i Nenadu Stevandiću – izazvala je snažnu reakciju javnosti, posebno unutar političkih krugova u Federaciji BiH. Među onima koji su se najdirektnije oglasili bio je i Semir Efendić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH). Njegova izjava oslikava duboko nezadovoljstvo načinom na koji je pravosuđe reagovalo u slučaju osoba koje su, kako tvrdi, otvoreno radile na rušenju ustavnog poretka države.
Razrada
Tri visoka funkcionera iz entiteta RS – Dodik kao predsjednik, Višković kao premijer i Stevandić kao predsjednik Narodne skupštine RS-a – nalazili su se pod mjerom pritvora jer se nisu odazivali na pozive Tužilaštva BiH, koje ih tereti za ozbiljne prekršaje. Njihovo ignorisanje državnih institucija dovelo je do raspisivanja potjernice, što je predstavljalo vrhunac institucionalnog sukoba između entitetskog i državnog nivoa.
Ipak, došlo je do iznenadnog preokreta: Sud BiH je ukinuo ranije izrečeni pritvor, što je izazvalo brojne reakcije. Semir Efendić ovu odluku tumači kao političku farsu i pravosudni apsurd, gdje se, umjesto poštovanja zakona i Ustava, popustilo pred političkim ucjenama i zakulisnim dogovorima.
Efendić evocira i fotografiju nastalu u kasarni Oružanih snaga BiH, u trenutku kada su pomenuta trojica već bila formalno pod potjernicom i mjerom pritvora. Uprkos tome, oni su zabilježeni unutar vojnog objekta, iako im je tadašnji ministar odbrane BiH zvanično zabranio ulazak u vojni kompleks. Ta slika za Efendića simbolizuje duboku krizu pravnog poretka u državi i odsustvo posljedica za one koji ga direktno krše.
Prema njegovim riječima, trojac iz RS-a nikada nije povukao nijednu svoju spornu odluku, niti su odustali od političkih stavova koji su doveli do pokretanja pravosudnih procesa. Jedina institucija koja je te akte pravno poništila bio je Ustavni sud BiH. Ipak, sam čin pomilovanja od strane Suda BiH, prema Efendiću, dolazi kao rezultat tajnih dogovora, a ne institucionalne odgovornosti.
Prema njegovoj tvrdnji, na nekom od neformalnih sastanaka sa predstavnicima pravosuđa, osumnjičeni su verbalno obećali da neće više „praviti probleme“, što je navodno bio dovoljan razlog da im se ukinu prethodno izrečene mjere. Efendić sarkastično komentariše ovaj scenario, ističući da je sve odjednom postalo u redu jer su političari iz RS-a „obećali da će sada biti fini“.
Njegove riječi sugerišu ozbiljnu diskreditaciju pravosudnog sistema, koji, umjesto da se rukovodi zakonima i Ustavom, navodno podleže političkim dogovorima i neslužbenim kanalima odlučivanja. U tom kontekstu, ovaj slučaj doživljava kao simptom dublje političko-pravne krize u Bosni i Hercegovini.
U sličnom tonu, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), Sanjin Bogunić, izjavio je da je dobio informacije da su se pregovori sa trojicom funkcionera zaista odvijali. Dodao je i da takvi postupci nisu prvi slučaj u BiH – u prošlosti su, navodno, postojali presedani gdje su osobe dovođene pred Sud BiH putem pregovora, a ne kroz uobičajene pravne kanale.
Efendićeve poruke mogu se svesti na nekoliko ključnih teza:
-
Pravosuđe je pokazalo selektivnost – zakoni ne važe jednako za sve.
-
Rušenje ustavnog poretka ostalo je nekažnjeno, iako postoje svi pravni osnovi za oštru sankciju.
-
Dogovori iza zatvorenih vrata sve češće zamjenjuju zvanične institucije.
-
Građani gube povjerenje u pravosudni sistem, što ugrožava temelje demokratskog društva.
Zaključak
Reakcija Semira Efendića na ukidanje pritvora za političke lidere iz RS-a ne ostavlja mnogo prostora za neutralnu interpretaciju. Ona otkriva duboku zabrinutost zbog načina na koji se u Bosni i Hercegovini tretira pravna odgovornost, posebno kada su u pitanju oni na vrhu političke piramide. Obećanje da će se „popraviti“ ne bi smjelo biti zamjena za pravdu, pogotovo kada se radi o licima koja su direktno izazivala državni sistem.
U pozadini ove priče stoji veći problem – sve prisutnije isključenje institucija iz donošenja ključnih odluka, dok njihovu ulogu preuzimaju tajni sastanci, politički dogovori i verbalna obećanja. Ako se ovakav obrazac nastavi, upozorava Efendić, BiH se sve više udaljava od koncepta pravne države i ulazi u zonu potpune pravne nesigurnosti.
U konačnici, ovaj slučaj ne tiče se samo Dodika, Viškovića i Stevandića – on se tiče svih građana BiH, jer kada zakon prestane važiti za jedne, prestaje važiti za sve.
