U trenutku kada politička scena Zapadnog Balkana doživljava značajne potrese, presuda Miloradu Dodiku djeluje kao katalizator šireg restrukturiranja političkih odnosa i moći u regiji. Davor Gjenero, politolog i nezavisni analitičar, u razgovoru za Slobodnu Bosnu iznio je niz ključnih ocjena o posljedicama pravomoćne presude lideru Republike Srpske i njenim implikacijama na odnose u Bosni i Hercegovini, ali i na položaj Aleksandra Vučića i Dragana Čovića. Gjenerove analize nude slojevit pogled na transformaciju političkog pejzaža u BiH i Srbiji, ističući ulogu međunarodne zajednice, kao i unutrašnje slabosti autoritarnih režima u regiji.
Presuda kojom se Miloradu Dodiku zabranjuje političko djelovanje na šest godina nije izazvala nikakve novije ili sadržajnije reakcije od strane političkih aktera u BiH i Srbiji. Gjenero naglašava da se i dalje koristi istrošena retorika, prema kojoj presuda navodno predstavlja napad na srpski narod ili entitet RS. Ipak, presuda ne sudi naciji, već pojedincu, čime se izbjegava kolektivizacija krivnje. Ono što dodatno zabrinjava jeste reakcija dijela građanskog društva u BiH, koje dovodi u pitanje legitimitet institucije Visokog predstavnika, čime nehotice podržavaju Dodikovu obranu i umanjuju težinu presude.
Analitički precizno, Gjenero podsjeća na važnost trodiobe vlasti i poštivanja zakona, posebno Izbornog zakona, koji nalaže da političar pravomoćno osuđen na više od šest mjeseci zatvora automatski gubi pravo na obavljanje funkcije. Dakle, od 1. augusta Dodik više formalno nije predsjednik RS-a, što je činjenica koju ozbiljni sudionici javnog diskursa ne bi smjeli zanemarivati.
U pogledu odnosa između Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, Gjenero ističe kako Vučić nikada nije u potpunosti kontrolirao Dodika. Za razliku od drugih političkih figura u Srbiji, koji su Vučićevi klijenti bez političkog sadržaja, Dodik je izgradio vlastitu mrežu lojalista u Republici Srpskoj. Međutim, eliminacijom iz političkog života BiH, Dodik postaje irelevantan čak i u Vučićevim očima. Vučić se već ranije pokušao distancirati od Dodika podržavajući alternative poput Jelene Trivić, koja se, međutim, pokazala politički neefikasnom.
Željka Cvijanović sada preuzima centralnu ulogu u tranziciji vlasti u RS. Gjenero ju upoređuje sa Biljanom Plavšić, naglašavajući da je ona tek figura tranzicije, bez stvarnog političkog autoriteta. No, njezino postavljanje predstavlja konsenzus – i u Srbiji i unutar međunarodne zajednice – da je Dodikova era završena.
Dodik, kao oličenje koruptivnog režima, neće biti prihvaćen ni u Srbiji, gdje se prema “prečanima” tradicionalno gaji distanca. Iako posjeduje imovinu u Srbiji, Vučić zna sve o njegovim financijskim makinacijama, i u slučaju potrebe, Dodik može biti vrlo lako politički neutraliziran ili čak interniran. Njegov eventualni pokušaj da djeluje politički mimo Vučića bio bi izuzetno riskantan i vjerovatno kratkog daha.
S druge strane, Vučićeva pozicija u Srbiji i dalje je stabilna, iako režim pokazuje znake istrošenosti i gubitka međunarodne podrške. Ruski utjecaj se sve više osjeća kroz ubacivanje lojalista i nacionalista u redove opozicije, čime se podriva demokratski pokret, baš kao što je Vučić nekada onemogućavao alternativu Dodiku. Na taj način, Putin Vučiću vraća istom mjerom, signalizirajući mu koliko mu duguje, ali i razbijajući potencijalne protivnike njegovog režima.
Uprkos javnoj inscenaciji pokušaja državnog udara u Srbiji, Gjenero ne smatra da je Vučićev režim ozbiljno ugrožen. Demokratska smjena vlasti čini se trenutno nemogućom, iako režim gubi legitimitet, a Vučićev drugi predsjednički mandat traje do 2027. godine. Najvjerojatniji scenarij jeste onaj po uzoru na Putin-Medvedev manevar, gdje bi Vučić pokušao postaviti nominalnog predsjednika, dok bi sam preuzeo funkciju premijera, zadržavajući stvarnu moć.
Što se tiče budućnosti BiH, jesenji izbori 2026. godine mogli bi označiti politički obrat. Ne samo što će Dodik biti van igre, već se nagađa da bi i Dragan Čović, dugogodišnji lider HDZ-a BiH, mogao napustiti politiku. Borjana Krišto, sadašnja predsjednica Vijeća ministara, nameće se kao tranzicijska figura u hrvatskom političkom korpusu.
Potencijalne promjene uključuju:
-
Političko penzionisanje Dragana Čovića
-
Nemogućnost kandidature Milorada Dodika
-
Odlazak Željka Komšića s političke scene
-
Pojavu novih političkih lica, uz nepoznatu dinamiku njihove povezanosti sa Zagrebom
Ove promjene otvaraju prostor za smjenu generacija, iako nije jasno tko bi mogao predvoditi novi politički val. Čović je, prema Gjeneru, na vrijeme shvatio da više ne može kapitalizirati saradnju s Dodikom, te je već počeo redefinirati svoj politički pravac.
U konačnici, prema Gjeneru, period koji slijedi za BiH neće biti stabilizirajući, već upravo suprotno – povećanje političke nesigurnosti, jer konsolidacija vlasti i pravne države još uvijek izostaje. Iako se mogu nazrijeti obrisi tranzicije vlasti i u Srbiji i u BiH, mnogo je faktora koji bi mogli utjecati na krajnji ishod – od međunarodnih interesa, do domaćih korupcijskih mreža i nedostatka istinske demokratske alternative. Sve drugo u ovom trenutku bilo bi puko zamišljanje, a ne realna politička analiza.
