U jeku sve snažnijih pritisaka koje trpi britanska vlada, naročito zbog porasta ilegalnih migracija i rastuće popularnosti desničarske partije Reform UK, ponovno je aktuelizirano pitanje premještanja migranata u prihvatne centre izvan granica Velike Britanije i Evropske unije. Među zemljama koje se najčešće spominju u toj priči nalazi se i Bosna i Hercegovina, što je izazvalo niz reakcija i spekulacija u domaćoj političkoj javnosti.
Posebnu pažnju izazvala je izjava Milorada Dodika, predsjednika entiteta Republika Srpska, koji je tokom obraćanja na Jahorina ekonomskom forumu ustvrdio da je Velika Britanija u saradnji sa EU iznijela konkretne zahtjeve prema BiH kako bi zemlja preuzela ulogu regionalnog migrantskog centra. Prema Dodikovim tvrdnjama, plan uključuje ne samo fizički smještaj migranata koji su odbijeni iz zemalja Zapada, već i njihovu integraciju u društvo kroz pristup javnim uslugama, obrazovanju, pa čak i mogućnost političkog učešća.
Dodik se tom prilikom jasno usprotivio ovim idejama, poručivši: „Nećemo prihvatiti niti jednog migranta u RS, makar to značilo kraj puta ka EU.“ On smatra da bi smještaj čak 7.000 migranata u okolini Banje Luke značajno narušio društvenu stabilnost i povećao stepen kriminala, po uzoru na evropske gradove koji već godinama pokušavaju da se nose sa migrantskim izazovima.
Sa druge strane, zvanične potvrde o ovim tvrdnjama još uvijek nema. Ipak, u svjetskoj javnosti se već neko vrijeme govori o planovima poput ovih. Prema izvještajima uglednih medija, poput BBC-a, britanska vlada razmatra mogućnost otvaranja migrantskih centara u tri zemlje Zapadnog Balkana:
-
Albaniji
-
Srbiji
-
Bosni i Hercegovini
Ovi planovi su, prema izvorima iz britanske vlade, još u vrlo ranoj fazi i uključuju isplate finansijskih nadoknada zemljama domaćinima za svakog prihvaćenog migranta. Kao uzor navodi se tzv. albanski model, koji se temelji na dogovoru između Italije i Albanije. Taj model podrazumijeva gradnju centara finansiranih od strane Italije, ali pod njenom jurisdikcijom, dok za vanjsku sigurnost brinu lokalne vlasti.
U tom kontekstu, moguće koristi za zemlje koje pristanu na ovaj aranžman uključuju:
-
Finansijsku pomoć za razvoj i izgradnju infrastrukture.
-
Političku podršku EU i velikih zemalja članica u unutrašnjim pitanjima (kao što su separatističke tendencije RS-a).
-
Ubrzanje evropskog puta, posebno u pogledu otvaranja poglavlja i približavanja standardima Unije.
Međutim, svi ovi planovi susreću se s ozbiljnim pravnim i moralnim preprekama. Pitanje zakonitosti takvih centara pokrenuto je i u Italiji, gdje je sud u Rimu osporio legitimitet preseljenja migranata u Albaniju, prisilivši italijanski senat da preformuliše sporazum. Novi plan podrazumijeva transformaciju centara u objekte za repatrijaciju, a ne duži smještaj i obradu zahtjeva za azil. Cijeli projekt bi Italiju u narednih pet godina mogao koštati 670 miliona eura.
Ukoliko bi se sličan dogovor pokušao uspostaviti sa Bosnom i Hercegovinom, gotovo je sigurno da bi Federacija BiH preuzela glavni teret tog procesa. Naime, zbog kategoričnog protivljenja vlasti Republike Srpske, svaka inicijativa o smještaju migranata bila bi moguća isključivo na teritoriji drugog entiteta. Trenutno BiH već raspolaže sa četiri privremena prihvatna centra, ukupnog kapaciteta 4.592 mjesta, koji su redovno popunjeni. U 2024. godini, u BiH je registrovano oko 18.000 novih migranata, najviše iz Afganistana, Pakistana, Sirije, Iraka, Bangladeša i sve više iz Turske.
Bitno je napomenuti da ni tokom nedavne posjete britanskog ministra vanjskih poslova Davida Lammyja Bosni i Hercegovini, zvanično nije potvrđeno da je migrantska tema bila u fokusu razgovora. Ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, do sada nije odgovorio na pitanja novinara o ovoj temi, ostavljajući prostor za spekulacije i dodatna tumačenja.
Kada se sve sagleda, jasno je da se BiH nalazi na raskrsnici između međunarodnog pritiska i unutrašnje političke nestabilnosti. Mogućnost da zemlja postane ključna tačka u rješavanju migrantske krize u EU mogla bi otvoriti vrata za finansijsku i političku korist, ali isto tako nosi sa sobom rizik od unutrašnjih konflikata i narušavanja suvereniteta.
Ukoliko se takav plan i realizuje, bez saglasnosti svih nivoa vlasti u BiH, realno je očekivati blokade, političke krize, pa čak i institucionalne sukobe. Zbog toga bi eventualna odluka o prihvatu migranata morala biti rezultat širokog političkog dijaloga, ne samo između entiteta, već i između BiH i njenih međunarodnih partnera.
Na kraju, postavlja se ključno pitanje: da li je ovaj plan dio ozbiljne međunarodne strategije ili samo još jedna politička taktika Milorada Dodika za stvaranje pritiska i skretanje pažnje sa unutrašnjih problema? Odgovor će vjerovatno zavisiti od narednih mjeseci i konkretnih koraka koje će, kako domaći tako i strani akteri, poduzeti u vezi sa ovom osjetljivom i kompleksnom temom.
