Teško je svakom roditelju koji nema priliku da vidi dijete, naročito ako je ono daleko, ali nikada nije daleko od srca. Nana Zilha Alefendić iz Zvornika živi sama i kaže da je rođenog sina posljednji put vidjela prije 20 godina. Njena sudbina je teška, a ono što nijedan roditelj ne smije doživjeti jeste da djeca zaborave na njih.
Zilhin sin je prije više od 20 godina otišao sa tadašnjom djevojkom u Ameriku, gdje su dobili dvoje djece. Nana Zilha ima 89 godina i kaže da je nije strah što živi sama. Njeno dvorište je sređeno, u bašti je cvijeće koje je sama posadila i održava. Međutim, bol koju osjeća zbog sina kojeg ne viđa, ne može ništa na svijetu nadomjestiti.
Zilha ima troje djece. Dvoje žive u Bosni, ali za sinom iz Amerike najviše pati. Sjeća se sa radošću kada su svi bili na okupu kao porodica. Nakon što joj je muž preminuo u izbjeglištvu, porodica se rasula. Sin sa snahom i unucima su tokom rata protjerani iz Njemačke, pa su otišli u Ameriku. Od tada se Zilha sa sinom čuje samo preko telefona, ali se ne viđaju. “Sanjam te unuke koje nikad nisam vidjela osim na fotografijama,” kaže ona.
Preostala djeca sa unucima posjećuju je jednom mjesečno i dolaze za praznike, ali tuga za sinom kojeg ne viđa, ne može se nadomjestiti. Zilha kaže da joj je najveća želja da živi dok može da hoda i da se brine o sebi sama, kako nikome ne bi bila na teretu.
Ova priča osvjetljava koliko je teško roditeljima koji su odvojeni od svoje djece i koliko im nedostaje fizička blizina i prisustvo svojih najmilijih. Iako Zilha nalazi utjehu u uspomenama i ljubavi preostalih članova porodice, njena najveća želja ostaje da još jednom zagrli svog sina i upozna unuke koje nikad nije imala priliku vidjeti. Njen primjer je podsjetnik na važnost porodičnih veza i koliko je bitno održavati kontakt sa voljenima, bez obzira na udaljenost.
