U teškom svijetu svakodnevice, u kojem mnogi jure za vlastitim potrebama i obavezama, često zaboravimo da postoje oni kojima je i osnovna egzistencija – nedostižan luksuz. Priča porodice Čustović iz Hadžića osvjetljava upravo jednu takvu, tihu patnju koja traje već deset godina. To nije samo priča o siromaštvu, već o nevidljivosti i upornosti, o majci koja uprkos svim nedaćama ostaje stub svoje porodice.
U središtu ove priče nalazi se Sanela Čustović, žena čija svakodnevica više liči na borbu za opstanak nego na život dostojan čovjeka. Bez struje, vode, kupatila i osnovnih uvjeta za život, ona i njena djeca već godinama žive u uslovima koji su daleko ispod granice prihvatljivog. Njihova kuća prošle godine dodatno je pogođena tragedijom – izgorjela je u požaru, ostavljajući ih bez ičega osim međusobne podrške.
Sanela je pokušavala potražiti pomoć. Kako kaže, “komu god se obratim, niko neće da nam pomogne”. Njeni apeli ostaju bez odgovora, molbe odbijene, a sve što im preostaje jeste tiha borba daleko od očiju javnosti. Čak i kada je predala zahtjev za obnovu krova, naišla je samo na još jednu odbijenicu. Takva nepravda boli, ali je ne slama.
„Lakše je kad se izjadaš nekome, a ja nemam kome“ – rečenica koja odzvanja kao simbol njene samoće. Sanela ne traži luksuz, ne traži sažaljenje – ona traži osnovne uvjete za život dostojan čovjeka. Zimi, bez grijanja, bez mogućnosti da upali grijalice jer nemaju struju, ona mora danonoćno ložiti vatru kako bi djeca imala barem malo topline. I dok to čini, u njoj se rađa i istovremeno lomi pitanje koje niko ne postavlja: “Ko te pita?”
U trenucima kad bi mnogi posustali, Sanela i dalje ustaje svakog dana zbog svoje djece. Oni su njeno jedino svjetlo, jedina motivacija da ne posustane. Njihova budućnost je ono što je gura naprijed, i dok su oni na pravom putu, ona ne odustaje. Djeca su njen izvor snage, nada u bolje sutra i jedini oslonac u svijetu koji ih je zaboravio.
Svoju samoću nosi tiho. Gubitak majke dodatno je pojačao osjećaj izolacije – više nema kome da se javi, da se isplače, da dobije riječ utjehe. “Kad sam imala majku, mogla sam nazvati, ispričati se… Sad nemam nikog.” Čak ni zdravlje njenog muža više nije oslonac. Višestruke dijagnoze čine ga zavisnim o tuđoj brizi, pa često, kad je ljudi pitaju o njemu, Sanela samo odgovori: “Umro je.” Ne zato što je to istina, nego zato što je lakše nego objašnjavati realnost koju niko ne želi da sasluša.
Ova priča nas podsjeća da:
-
Nisu svi domovi topli i puni hrane.
-
Nisu sva djeca okružena sigurnošću.
-
Nisu sve majke podržane kada se suoče sa nedaćama.
Oni kojima bi društvo najviše trebalo da pomogne, najčešće ostaju nevidljivi. Iako Sanela ne traži mnogo, njen apel je snažan: da je neko čuje, da neko vidi kroz zid tišine u kojem žive ona i njena djeca.
Naša odgovornost kao društva je da ne okrećemo glavu. Da budemo oni koji će reći: “Ja te čujem.” Da umjesto odbijenica, ponudimo ruku. Jer dostojanstven život nije privilegija, nego pravo svakog čovjeka.
Na kraju, Sanela ne traži sažaljenje. Njena molba je jednostavna, a opet snažna: da djeca ne moraju spavati u hladnoći, da mogu oprati ruke u toploj vodi, da ne žive u mraku – i da majka konačno može odahnuti barem na trenutak, znajući da nisu više sami prenosi hayat
