U nedavnom razvoju događaja koji je izazvao veliku pažnju javnosti, lider Republike Srpske Milorad Dodik, iako optužen za napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, pojavio se u Tužilaštvu BiH pod uslovima koji su uveliko odstupali od uobičajenih procedura. Ono što je zvanično predstavljeno kao dobrovoljno pojavljivanje, u pozadini krije niz prethodnih dogovora i institucionalnih ustupaka koji bacaju sjenu na čitav pravosudni sistem države.
Prema informacijama koje su procurile iz više nezavisnih izvora, Dodik se mjesecima oglušivao o pozive pravosuđa, izbjegavajući sudske institucije čak tri i po mjeseca. Ipak, uprkos tome, njegov dolazak u zgradu pravde – prema svemu sudeći – nije bio čin odgovornosti, već rezultat dogovora iza zatvorenih vrata.
Za razliku od običnih građana koji se na suđenja uvode pod strogim mjerama sigurnosti, Dodik je ušao kroz tzv. VIP ulaz, donju kapiju koja je zatvorena za javnost i može se koristiti isključivo uz posebna odobrenja. Da bi to bilo omogućeno, morali su se ispuniti brojni formalni koraci:
-
Šef unutrašnje kontrole dao je saglasnost;
-
Tužilaštvo BiH je formalno podnijelo zahtjev;
-
Predsjednica Suda BiH, Minka Kreho, odobrila je njegov ulazak kroz privilegovani prolaz.
Ovi koraci jasno ukazuju na to da je Dodikov tretman bio daleko od tretmana optuženog pojedinca – bio je primljen gotovo kao počasni gost. Ova situacija je dodatno problematizirana izjavama svjedoka i izvještajima nezavisnih portala koji su prenijeli da su se danima prije zakazanog ročišta odvijali pregovori između Dodikovog pravnog tima i pravosudnih institucija. Iako je pritvor, koji mu je ranije bio određen, formalno ukinut uz obrazloženje da “više ne postoje razlozi za njegovo zadržavanje”, činjenica ostaje da je sama procedura njegovog dolaska bila posebno prilagođena i netransparentna.
U društvu u kojem se branitelji države iz redova Armije RBiH i dalje suočavaju s optužbama, često temeljenim na sumnjivim ili politički motiviranim osnovama, Dodik – čovjek s ozbiljnom optužnicom – uživa tretman koji podsjeća na crveni tepih. Ovakvo stanje stvara jasnu poruku: pravosudni sistem u BiH nije jednak za sve, a zakoni se ne primjenjuju ravnomjerno.
Nije sporno samo to što je Dodiku omogućeno da izbjegne regularnu proceduru, već i poruka koju to šalje građanima. Kako običan čovjek može imati povjerenje u sistem kada vidi da pravila ne vrijede za svakoga? Pravda koja se selektivno primjenjuje prestaje biti pravda. U ovom slučaju, sve je više onih koji vjeruju da je pravosudni aparat predan Dodiku, a ne obrnuto – kako bi trebalo biti.
Posebno je uznemirujuća činjenica da se sve dešava u trenutku kada se vodi šira društvena borba za pravdu, jednakost i poštivanje zakona. Dok se drugi procesuiraju bez zaštite i pažnje, Dodik ulazi kroz stražnja vrata i izlazi s osmijehom. Nema zadržavanja, nema pritvora, nema simbolike zakonske odgovornosti. Samo jedan uredno isplaniran političko-pravni spektakl.
Ova situacija nije samo pitanje jednog slučaja – ona oslikava širi kontekst u kojem:
-
Institucije popuštaju pred političkim pritiscima;
-
Sudovi gube kredibilitet među građanima;
-
Zakon postaje oruđe moćnih, a ne zaštita slabijih;
-
Pravda se percipira kao sredstvo političke trgovine, a ne kao stub demokratskog poretka.
I dok pojedini pravnici i analitičari pokušavaju objasniti događaje kao “proceduralno utemeljene”, javnost jasno vidi širu sliku – pravosudni sistem je demonstrirao slabost, ne samo pred Dodikom, već i pred narodom koji odavno traži odgovornost i pravdu.
Na kraju, ono što ostaje nije samo nepoverenje – već i duboki osjećaj nepravde. Ova situacija ostavlja gorak ukus jer pokazuje da se u Bosni i Hercegovini, pravosuđe ne brani od moći, već joj se prilagođava. Umjesto da se Milorad Dodik preda pravdi, kao što bi to svaki građanin morao učiniti, desilo se upravo suprotno – pravda se poklonila njemu.
Ovaj slučaj tako postaje simbol stanja u kojem se država nalazi – između formalne demokratije i suštinskog pravnog beznađa. U društvu koje teži jednakosti pred zakonom, ovakav pristup nosi dalekosežne posljedice. Ako se nešto hitno ne promijeni, pravna država ostaje samo deklaracija na papiru, a sistem koji bi trebao štititi građane – postaje alat za odabrane.
