Tabiin Abdullah ibn Zejd, radijallahu anhu, priča kako je jednom krenuo na putovanje s namjerom da posjeti Allahovu kuću, Ka’bu. Na tom putu susreo je čovjeka koji mu je ponudio da mu bude saputnik. Kada ga je Abdullah upitao gdje putuje, čovjek mu odgovori da ide u Mekku. Abdullah je pristao i zajedno su krenuli na put. No, ovaj čovjek je bio vrlo neobičan jer je na svakom koraku izgovarao salavat. Čak i kada bi spomenuo ime Allahovog Poslanika, s.a.w.s., činilo se kao da bi poletio od sreće. Zaintrigiran ovim, Abdullah ga je upitao zašto toliko često izgovara salavate, priznajući da je to doista lijepo djelo, ali se pitao o razlozima za ovakvu posvećenost.
Oči čovjeka odmah su se napunile suzama, a zatim je počeo pričati svoju priču. Jednom davno, poput ovog puta, išao je na hadž sa svojim ocem. To je bio njegov prvi hadž, i bio je prepun uzbuđenja i želje. Dok su se približavali Mekki, zanoćili su u jednoj dolini. Tada je usnio san u kojem mu je došao čovjek i rekao: “O ti koji spavaš, ustani! Allah ti je usmrtio oca, i lice mu je pocrnilo!”
Trgnuo se iz sna u panici i odmah je otišao provjeriti stanje svoga oca. Nažalost, otac mu je zaista bio mrtav, a lice mu je bilo potpuno crno. Ovaj prizor ga je prestravio i nije znao što učiniti. Bio je sam, daleko od kuće, a otac mu je ležao mrtav s licem koje je postalo neprepoznatljivo. Savladan tugom i strahom, sjedio je pored oca i plakao.
Nakon nekog vremena, ponovo je zaspao i usnio san u kojem su mu došle četiri osobe s crnim licima koje su nosile gvozdene stubove i stajale iznad glave njegovog oca. U tom trenutku pojavio se čovjek svijetlog lica, ogrnut zelenom odjećom koja je bila toliko sjajna da je zasljepljivala oči. Ovaj mubarek čovjek naredio je onima s crnim licima da se udalje, što su oni odmah učinili. Zatim je prišao njegovom ocu, otvorio mu lice i pomilovao ga rukama, dok su mu riječi bile upućene Abdullahu: “O, mladiću, budi radostan! Lice tvoga oca je pobijelilo!”
Kada je Abdullah konačno ponovno otvorio oči, vidio je da je lice njegovog oca zaista postalo bijelo poput snijega, ljepše nego ikada prije. U tom trenutku, sa suzama radosnicama, upitao je mubarek osobu ko je on, a čovjek mu je odgovorio da je on Allahov Poslanik Muhammed, s.a.w.s. Poslanik mu je objasnio da je njegov otac bio griješnik, ali je dok je bio živ, često donosio salavate na Poslanika, s.a.w.s., i zbog toga mu je Allah oprostio i vratio lice u bijelo stanje.
Od tada, Abdullah je svakodnevno izgovarao salavate i svake godine obavljao hadž, uvijek sjećajući se kako su salavati spasili njegovog oca.
Vrijednost i plodovi donošenja salavata su mnogostruki i vrlo značajni. Izgovaranje salavata je ne samo ispunjavanje Allahove, dž.š., naredbe, nego i usklađivanje sa Allahovom voljom u donošenju salavata na Poslanika Muhammeda, s.a.w.s., zajedno s melekima. Allah obećava da će onome ko donese jedan salavat na Poslanika, s.a.w.s., biti donesen deset puta salavat, deset dobrih djela će mu biti upisano, a deset grijeha obrisano. Salavati također povećavaju stepen onoga ko ih izgovara, omogućuju prihvatanje dove, i razlog su stjecanja šefa’ata Poslanika, s.a.w.s.
Salavat je također uzrok oprosta grijeha, otklanja brige, približava roba Allahu na Sudnjem danu, i može zamijeniti sadaku. Donošenje salavata donosi berićet, blagoslov, rahmet i milost, a onaj ko izgovara salavate bit će spašen muka na Sudnjem danu. Poslanik Muhammed, s.a.w.s., je rekao da će mu na Kijametskom danu najpreči biti oni koji su najviše donosili salavate na njega. Salavati također daju svjetlo na Sirat ćupriji, čuvaju od pokvarenih skupova, i obradovat će onoga ko ih izgovara Džennetom prije njegove smrti.
Iz ovih razloga, salavati su ne samo čin ljubavi i poštovanja prema Poslaniku, s.a.w.s., već i ključ za mnoge blagodati i zaštitu na oba svijeta.