U selu Repuh, koje se nalazi u blizini Živinica, gotovo da nema kuće u kojoj se ne priča o jednoj ženi – Šahzi Rešić. Mještani o njoj govore s poštovanjem, a često i sa dozom strahopoštovanja. Ova žena, kako kažu, ne poznaje granice kada je u pitanju borba za pravdu i dostojanstvo. Njen karakter i odlučnost duboko su se urezali u kolektivno sjećanje zajednice. Nema tog muškarca koji bi se usudio stati joj na crtu, kažu oni koji je poznaju.
Njena životna priča nije klasična bajka o ljubavi, već realna i surova svakodnevnica žene koja se nije libila da stane u odbranu sebe i drugih, čak i onda kada to nije bilo poželjno niti dozvoljeno. Iako je već više od četiri decenije u braku, Šahza priznaje da emocije prema suprugu nisu postojale na početku njihove zajednice.
“Majka mi je rekla da se udam za njega. Nisam htjela, govorila sam mu sve i svašta ne bih li ga otjerala, ali on nije otišao. Ostao je, i za tri mjeseca smo se vjenčali”, prisjeća se Šahza.
Danas, godinama kasnije, kaže da ga voli i da s njim dijeli petoro djece i više unučadi, od kojih su neke već zasnovale svoje porodice. Iako ljubav nije bila pokretač njihove veze, ono što su s vremenom izgradili temelji se na međusobnom poštovanju i povjerenju.
Njeno djetinjstvo nije bilo tipično. Kao jedino dijete, dio svog života provela je u Sloveniji, gdje joj je otac radio i gdje ju je, neobično za tadašnje vrijeme, upisao na karate. Tamo je položila čak četiri pojasa, što najbolje govori o njenoj disciplini, fizičkoj spremnosti i borbenom duhu. “Voljela sam da se potučem”, priznaje Šahza s osmijehom.
Kada je porodica odlučila da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, započela je novo poglavlje koje će testirati sve što je do tada naučila – fizičku snagu, duhovnu čvrstoću i unutrašnju borbu za pravdu. Povratak u rodni kraj nije prošao bez izazova.
Jedan od prvih velikih sukoba dogodio se sa svekrvom i svekrom, osobama koje su u tadašnjem tradicionalnom društvu imale značajnu moć nad mladom snahom. Posebno su je pogađale nepravde prema ženama, što nije mogla da prešuti. Prizor svekra kako tuče svoju suprugu bio je okidač koji je probudio njenu vatru.
“Vidjela sam ga kako udara moju svekrvu. Zgrabila sam ga i počela udarati. Pitala sam ga: ‘Hoćeš li je više ikad tući?’ On je samo rekao da neće, da ga pustim”, govori ona bez ustručavanja.
Taj sukob je imao svoje posljedice. Svekar je odmah otišao njenom mužu da se požali, ali naišao je na neočekivanu reakciju. Njen muž, umjesto da je prekori, jasno je stao uz nju. “To je moja žena. Rekao sam vam da se sa njom ne igrate”, bile su njegove riječi.
Ovo nije bio jedini incident. Šahza se prisjeća i dana kada je spremala ručak za dvanaestoro žetelaca – među njima djeca i rodbina. Dok se trudila da sve pripremi, svekar joj je, umjesto zahvalnosti, uputio pogrdne riječi i fizički je napao.
Lista izazova koje je preživjela uključuje:
-
Psihičke i fizičke napade unutar porodice,
-
Potpuni izostanak podrške od strane tadašnje sredine,
-
Odbranu slabijih i nemoćnih, čak i kada nije imala podršku,
-
Borbu za dostojanstvo svake žene, ne samo svoje.
“Zgrabio me za punđu i rekao da sam došla da se kinđurim. Tad mi je sve prekipjelo. Okrenula sam se i izbacila ga kroz prozor. Svekrva je dotrčala i pitala šta se desilo. Rekla sam joj da mu poruči da me nikad više ne dira, jer ću ga ubiti”, ispričala je Šahza bez imalo kajanja.
I pored svega što je prošla, ona i dalje stoji uz svog muža. On je, kako kaže, njen čovjek, njen stub i neko koga, uprkos svemu, voli i poštuje. “Živim sa njim 42 godine. Volim ga i niko ne smije da ga dira”, kaže s ponosom prenosi crna-hronika
