Juli je za preživjele Srebreničane posebno težak mjesec, prepun bolnih sjećanja i emocionalnih previranja. Emir Bektić je jedan od njih. Kao šesnaestogodišnjak, preživio je genocid u Srebrenici i izgubio oca. Svoja iskustva pretočio je u knjigu “Kad osvaneš sam”. Bektić je, iako mu to teško pada, odveo ekipu N1 televizije do mjesta gdje je nekada živio i išao u školu, mjesta koje je sada prekriveno zelenilom i obraslo u ruševine.
Bektić se sa ocem u julu ’95. uputio putem spasa, dok su majka i sestra ostale s narodom, planirajući autobusima otići u Tuzlu. Hodao je kroz nepregledne šume, okružen mrtvima i ranjenima, slušajući detonacije i izbjegavajući vojnike RS. U noći s 13. na 14. juli, zarobljeni su i proveli noć zajedno, dok je Emir zaspao u očevom krilu. Ujutro, kada se probudio, nije bilo ni oca ni sugrađana, a ni vojnika – ostao je sam i prestrašen. Nastavio je put i srećom našao amidžu koji mu je pokazao put prema autobusima. Sakriven pod torbama i dekama, stigao je do Dubrava kod Kladnja gdje je nakon nekog vremena našao majku i sestru. Oca, međutim, više nikada nije vidio. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su u grobnici Zvornička kamenica, a ukopao ih je 2011. godine.
Emir Bektić se 2013. godine, nakon života na više lokacija i završavanja fakulteta, sa sestrom vratio u Srebrenicu. Počeo je pisati memoare, koji su prerasli u knjigu “Kad osvaneš sam”. Knjiga je doživjela veliki uspjeh, štampana je u 10 hiljada primjeraka, a po njoj je napisan i scenarij za film čije snimanje uskoro počinje.
Bektić želi očuvati kulturu sjećanja, te sa sestrom često dolazi u rodne Bektiće nedaleko od Srebrenice, iako danas zbog nemogućnosti pronalaska posla živi u Sarajevu. Njegova osnovna škola, gdje je otac bio direktor, sada je obrasla ruševina. Sjećanja na bezbrižne dane djetinjstva rastuže ga jer ničeg od onoga što je krenuvši na put spasa ostavio danas nema. Samo ostaci onoga što predstavlja njegovo djetinjstvo podsjete ga na porodicu koju je imao i koja mu je, kao i mnogim drugim preživjelima, nasilno oduzeta.
N1
