U političkom krajoliku Republike Srpske, sve su učestalije sumnje da se pod krinkom opozicije zapravo krije prikrivena lojalnost režimu. Posljednji primjer tog fenomena jeste ponašanje i izjave Draška Stanivukovića, političara koji se nekada predstavljao kao mladi glas promjene, a danas sve više podsjeća na ono protiv čega je navodno ustao – na Milorada Dodika.
U trenutku kada se očekivalo da lider opozicije zauzme čvrst stav u odbranu vladavine prava i demokratskih vrijednosti, Stanivuković je šokirao javnost svojim istupom u kojem je presudu Dodiku nazvao “političkom montažom”, dok je samu državu BiH označio kao “koloniju”. Osim što je time odbacio institucije države u kojoj živi i radi, on je implicitno poručio da pojedinac, ako je dovoljno moćan, ne mora poštovati zakone – što je suštinski protivno svakom demokratskom standardu.
Umjesto da brani principe, Stanivuković ih podriva, koristeći jezik koji bi, da dolazi iz usta stvarnog opozicionara, bio označen kao populizam najniže vrste. Njegov narativ ne poziva na odgovornost i transparentnost – već se svodi na izgradnju emocionalne veze s biračima kroz nacionalističku retoriku, prikrivajući time svoje političke kalkulacije.
U više navrata, od pandemije pa sve do posljednjih izbora, Stanivuković je pokazao sklonost prema:
-
nacionalističkom govoru koji podsjeća na Dodikove narative,
-
populizmu, kojim pokušava prikriti političko neiskustvo i nedosljednost,
-
romantizovanoj slici “suvereniteta”, koja ne uključuje vladavinu prava ni slobodu medija.
Danas, kada govori o važnosti “institucije predsjednika Republike Srpske”, ne spominje zloupotrebe koje tu instituciju prate, niti ukazuje na političku represiju, korupciju i urušavanje pravosuđa. Umjesto toga, njegovo zalaganje djeluje kao tihi pristanak – više kao podrška nego kritika.
Kada jedan političar preuzme rječnik režima, postavlja se pitanje: da li se radi o opoziciji, ili samo o zamjeni figura u postojećoj strukturi moći? Ovdje se pojavljuje ključno upozorenje autora teksta: Stanivukovićevo ponašanje možda nije puka greška, već namjerna strategija usmjerena na zadržavanje postojećeg sistema, uz drugačiju masku.
Njegove poruke su dvosmislene, ali dobro ciljane. Dok s jedne strane nastoji zadržati imidž mladog, otvorenog i reformističkog lidera, s druge strane sve više privlači simpatije onih koji podržavaju autoritarizam, ne vjeruju u institucije i traže vođu, a ne lidera. To je tipična taktika pseudopromjene, gdje se nudi novi ambalažni omot, dok je sadržaj ostao isti.
Upravo to dovodi do šireg problema: demokratske iluzije u društvima sa slabim institucijama. Kada opozicija prestane da bude opozicija, nego samo blaža verzija vlasti, dolazi do ozbiljne političke krize:
-
Nestaje stvarna borba za vladavinu prava, jer svi govore istim jezikom moći.
-
Građani gube povjerenje u mogućnost promjene, jer više nema razlike između “njih” i “nas”.
-
Režim se produžava, iako se lica mijenjaju.
Stanivukovićeva izjava o sudu i Dodiku nije incident. Ona je dio šire strategije normalizacije režimskih vrijednosti pod oznakom opozicije. Takva vrsta političkog ponašanja nije samo kontraproduktivna – ona je direktno opasna po demokratiju. Jer kad politička alternativa postane njena karikatura, više nema nade za istinsku reformu.
Ključno pitanje koje se postavlja jeste: da li je Stanivuković zaista opozicija, ili samo mlađa verzija Dodika? Ako se ne zalaže za:
-
jednakost svih pred zakonom,
-
slobodne medije,
-
institucionalnu odgovornost,
-
zaštitu manjinskih prava,
onda nema govora o istinskoj opozicionoj politici. To je samo kozmetička promjena, koja će jednog dana omogućiti novim liderima da preuzmu stare strukture moći – bez ikakvih suštinskih promjena.
Stanivuković nije politički neiskusan. On vrlo dobro zna da osporavanje sudskih presuda i upoređivanje BiH sa Austro-Ugarskom nije naivna retorika, već ciljana politička poruka. Poruka onima koji žele čvrstu ruku, a ne sistem odgovornosti. Poruka biračima koji sanjaju o vođi, ne o demokratiji.
Na kraju, ono što građani Republike Srpske, a i cijele BiH, moraju prepoznati jeste opasnost recikliranja autoritarnog modela. Ako se ne napravi jasna razlika između istinske opozicije i “opozicije po zadatku”, sistem će samo nastaviti da se vrti u krug.
Dodik može jednog dana otići. Ali ako njegov model ostane – samo preobučen u “Instagram-filter” mladog političara – ništa se suštinski neće promijeniti. Biće to još jedna sezona u seriji političke reciklaže, s novim glavnim glumcem, ali istim režiserima iza kulisa.
