Gostovanje Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a i delegata u Domu naroda BiH, u jutarnjem programu RTRS-a donijelo je niz izjava koje jasno odražavaju političku klimu unutar entiteta Republika Srpska. Kovačević je govorio o pravosudnom procesu koji se vodi protiv predsjednika RS Milorada Dodika, izražavajući zabrinutost i neslaganje s načinom na koji se ovaj slučaj tretira u okviru državnog pravosuđa. Njegove riječi odražavaju ne samo političku defanzivu SNSD-a već i strategiju kontinuiranog osporavanja pravosudnih odluka na državnom nivou.
Ukidanje mjere pritvora Dodiku, prema Kovačeviću, označeno je kao „pobjeda razuma nad ludilom“. Ova izjava, iako retorički snažna, dolazi u kontekstu u kojem je javnost duboko podijeljena po pitanju opravdanosti optužbi koje su iznesene protiv Dodika. Kovačević smatra da je cijeli proces politički motiviran i usmjeren ne samo protiv pojedinca, već protiv cijele Republike Srpske.
Kao ključnu tačku spora, naveo je činjenicu da optužnica Dodiku sadrži tvrdnju da je „poštovao Ustav RS“, što SNSD ne vidi kao krivično djelo, već kao temeljnu dužnost svakog funkcionera u entitetu. U tom svjetlu, pravna kvalifikacija ovog postupanja kao napada na ustavni poredak BiH predstavlja za Kovačevića ne samo pravni apsurd, već i političku provokaciju.
U nastavku izlaganja, Kovačević je komentarisao i optužbu koja se odnosi na napad na ustavni poredak, nazvavši je „smijurijom“. Prema njegovim riječima, takvo djelo ne postoji u Krivičnom zakoniku BiH, čime dovodi u pitanje osnovanost cijelog postupka.
Osim što izražava uvjerenje u političku pozadinu procesa, Kovačević upozorava da je opasnost još uvijek prisutna. Prvostepena presuda, koja još uvijek nije pravosnažna, i dalje ostaje na snazi i kao takva predstavlja stalni izvor političke i pravne nesigurnosti za rukovodstvo Republike Srpske. On naglašava da je ta presuda „protivpravna i protivustavna“, te da se ne smije zanemariti njen potencijalni uticaj dok se ne okonča proces pred višom instancom.
Prema njegovom mišljenju, očekivana drugostepena presuda bi mogla imati snažne posljedice ne samo za Dodika, već i za politički ambijent u cijeloj BiH. Iz tog razloga, Kovačević apeluje da se „ne smijemo opustiti“, sugerišući da postoji mogućnost daljih izazova i da bi bilo kakvo povlačenje ili nepažnja mogla biti pogubna za interese entiteta.
U kontekstu izjava Kovačevića, mogu se izdvojiti sljedeći ključni stavovi:
-
Proces protiv Milorada Dodika smatra se politički motiviranim.
-
Ukidanje pritvora tumači se kao potvrda da pravda može nadvladati politički pritisak.
-
Optužbe koje se iznose ne odgovaraju stvarnom krivičnom okviru po zakonima BiH.
-
Prvostepena presuda ostaje prijetnja iako je mjera pritvora ukinuta.
-
Potrebna je stalna politička budnost dok se ne donese konačna sudska odluka.
Ove poruke predstavljaju kontinuitet u narativu koji SNSD godinama njeguje – pozicioniranje pravosuđa BiH kao instrumenta za politički pritisak na Republiku Srpsku. Kovačevićeve riječi ne nude samo pravnu analizu, već imaju i snažnu političku funkciju: mobilizaciju baze, delegitimizaciju državnih institucija, te održavanje tenzija koje omogućavaju partijsku koheziju.
Značajno je primijetiti da ovakva retorika, iako usmjerena na pravosudni sistem, zapravo produbljuje institucionalni jaz unutar BiH. Umjesto prihvatanja sudskih procesa kao legitimnih i obaveznih, sve češće se propagira stav da su oni proizvod političkih obračuna, što doprinosi daljoj polarizaciji društva i podrivanju vladavine prava.
U zaključku, Kovačevićeve izjave ne treba posmatrati izolovano, već kao dio šireg političkog diskursa koji pokušava oblikovati percepciju javnosti o institucijama BiH. Retorika o „progonu“ i „pravosudnom ludilu“ može biti vrlo efikasna alatka za očuvanje političke dominacije, ali istovremeno nosi rizik dugoročnog slabljenja povjerenja građana u zajedničke institucije države. Koliko god ova borba bila pravna na papiru, u suštini je ona duboko politička – i u tome leži njen pravi značaj.
U širem kontekstu bosanskohercegovačke političke scene, retorika poput one koju koristi Radovan Kovačević ne predstavlja samo reakciju na konkretan slučaj, već i dugoročnu strategiju očuvanja političke dominacije kroz proizvodnju osjećaja ugroženosti i vanjske prijetnje. Ovakvi narativi sistematski oblikuju javnu percepciju, gdje se politički lideri predstavljaju kao žrtve političkog progona, a institucije države kao oružje u rukama neprijateljski nastrojenog centra moći. Takav pristup ne doprinosi dijalogu ni institucionalnom jačanju BiH, već dodatno komplikuje ionako krhke odnose između entiteta i državnog nivoa. U konačnici, ukoliko pravna pitanja nastave da se tumače isključivo kroz prizmu dnevne politike, stvarna reforma pravosuđa i izgradnja povjerenja građana u institucije ostat će samo deklarativne ambicije bez stvarnog učinka.