Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Normalno je i prirodno da se nekada osjećamo vrlo sretni, nekada tužni…Pa kada se dogodi da se osjećamo sretno, trebali bismo zapitati sebe, šta je to šta nas je učinilo sretnima u tom momentu? Ako je to veza koju imamo sa Gospodarom svih svjetova, to je nešto trajno. Ako je nešto materijalno, nešto dunjalučki, sjetimo se da je to privremeno i prolazno. Uzvišeni Allah je jasno rekao: „Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’…“ (El-Bekare, 155.-156.)
Kada se osjećamo tužno, šta je to šta bismo trebali uraditi? Prvo se zapitati je li naš odnos prema Onome Koji je Vlasnik sreće dobar i ispravan ili ne radimo na njemu? Npr., jesmo li osoba koja nema veze sa namazom, nema konekciju sa Kur’anom, sa Allahom…Ako smo takvi, kako onda da očekujemo da se borimo sa tugom i ružnim osjećajima? Koji je uzrok naše tuge? Jesmo li izgubili fokus sa realnosti i zaboravili da je ovo samo prolazni dunjaluk? Život na ovom svijetu je apsolutno prolazan, neće trajati vječno. Zapravo, činjenica je da smo mi ovdje kako bi bili testirani.
Iskušenja mogu doći u obliku financija, zdravlja, međuljudskih odnosa itd. To je zato jer Allah nas testira, da vidi kako ćemo se ponašati i kako ćemo reagirati. Hoće li nas neko iskušenje približiti Allahu ili nas udaljiti. Budimo svjesni da je i to privremeno. Osoba može biti najsretnija na svijetu, a da joj dođe loša vijest i rastuži se ili obratno, da bude tužna pa je Allah obraduje i bude zatim sretna.
Ne gubimo fokus, a naš fokus je Uzvišeni Allah i Njegovo zadovoljstvo. Naša najvažnija stvar u danu jest namaz, odnosno 5 dnevnih namaza. Obavljamo li ih entuzijastično i predano? Jesmo li svjesni namaza dok klanjamo ili ga samo obavljamo formalno? Zastanimo na trenutan i razmislimo, prije nego stupimo u namaz budimo svjesni kome se klanjamo, radi koga spuštamo čelo na pod, tko je to? To je moj Gospodar Koji me stvorio, Koji je Gospodar moje sreće, Koji sve kontrolira…kojem ćemo se svi vratiti. Ako sjednemo i zamislimo se nad ovime, to će nam pomoći maknuti tugu iz naših prsa.
Čak i ako u životu ništa na prvu ne ide kako j zamislio/la, vjernik je uvjeren da ide po Allahovom planu. Dovimo Allaha da otkloni tugu od nas, čak je i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem rečeno: „O Poslaniče, neka te ne rastužuje to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: ‘Vjerujemo!’, a srcem ne vjeruju“ (El-Ma’ide, 41.)
Podsjećajmo sebe na to da se uvijek trudimo približiti Allahu. Kad smo tužni, prisjetimo se: „…i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!’“ (Er-Ra’d, 28.)
________________
Tuge je jedan od osjećaja koje nosimo u srcu, a Allah kaže također: „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.“ (Junus, 57.) Ovo je lijek za naša tijela i um, koji trebamo svakodnevno uzimati i truditi se što bolje naučiti Allahovu knjigu i razmišljati o njezinim porukama. Sjetimo se da nema nikoga na ovom dunjaluku koji nemaju iskušenja.
Još jedan način pobjeđivanja ljutnje je gledati na one koji imaju manje nego mi, te biti zahvalan Allahu na svemu što imamo i što nam je Uzvišeni Allah podario. Prisjećajmo se da dan dođe nakon noći, tako je i Allah obećao olakšanje nakon teškoća. Kada Allah želi svog roba približiti Sebi, onda da iskušenje da bi se više obratio Njemu. Da nije bilo nekog iskušenja u životu, možda nikad ne bi počeli klanjati, možda bi nam Kur’an stajao mjesecima na polici itd…
Još jedan efikasan način borbe sa tugom je promatranje Allahovog stvaranja. Gledajte u prirodu, zrak koji udišemo, rijeke, mora, cvijeće, životinje, drveće…za nevjernika drvo je „samo drvo“., a za vjernika je to ljepota Allahovog stvaranja.
Sagledajmo način na koji živimo živote, ne možemo kockati, piti, izlaziti, ne klanjati, zanemarivati Allahove naredbe i kršiti ih, a očekivati da tuga neće biti prisutna u našim životima. Allah nam je dao mnoge alate koje možemo koristiti u borbi sa tugom.
„Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.“ (Et-Tevba, 40.)
