Prije tačno 32 godine, jedno malo srednjobosansko selo postalo je poprište jednog od najstrašnijih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini. Dana 16. aprila 1993. godine, u selu Ahmići dogodio se masakr u kojem je ubijeno 116 civila bošnjačke nacionalnosti, dok je cijelo selo sistematski spaljeno i uništeno. Taj čin predstavlja jedan od najtežih zločina nad civilima koji su počinile snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) tokom sukoba u Bosni.
Zločin se nije dogodio iznenada niti bez prethodnih najava. On je bio rezultat planski osmišljene i pripremljene operacije koja je imala za cilj da se iz tog kraja etnički očisti bošnjačko stanovništvo. Već ranije, početkom februara 1993. godine, jedan od ključnih političkih vođa HVO-a, Dario Kordić, otvoreno je zaprijetio Bošnjacima srednje Bosne. Njegova izjava emitovana putem TV HZ HB, konkretno preko studija Vitez, nosila je poruku koja je bila gotovo identična zloglasnoj prijetnji Radovana Karadžića iz oktobra 1991. godine, kada je zaprijetio “nestankom muslimanskog naroda” u Bosni.
Kordić je tada, 1. februara 1993. godine, poručio: “Nemojte se igrati s time! Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države BiH, nego da ne bude ni muslimanskog naroda.”
Ova izjava nije bila samo prazna prijetnja. Nepuna dva i po mjeseca kasnije, HVO je odlučio tu poruku sprovesti u djelo.
Zločin u Ahmićima je bio pažljivo isplaniran. Pored Kordića, u planiranje i koordinaciju napada bio je uključen i Tihomir Blaškić, tadašnji vojni zapovjednik HVO-a u srednjoj Bosni. Da bi osigurali efikasnost operacije, u rejon Viteza su dovedene i specijalizovane vojne jedinice sa drugih područja koje su već učestvovale u ranijim sukobima s Armijom Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Među njima su bile zloglasne jedinice Džokeri iz Busovače, pod komandom Ante Sliškovića, koje su stigle svega dva dana prije napada – 14. aprila.
Napad na Ahmiće počeo je u ranim jutarnjim satima, tačno u 5:30, što se poklopilo sa ezanom za sabah-namaz, jutarnju molitvu muslimana. Ovaj detalj simbolično ukazuje na dodatnu brutalnost napada jer se dogodio u trenutku kada su mještani obavljali vjerske obaveze. Cilj napada bio je jasan: potpuno uništenje sela i eliminacija njegovih stanovnika.
Prije početka napada, hrvatsko stanovništvo koje je živjelo u tom području bilo je unaprijed obaviješteno. Žene i djeca su evakuisani dan ranije, a neki Hrvati su čak i aktivno učestvovali u napadu. Vojska HVO-a je blokirala puteve, čime je spriječena evakuacija i bijeg Bošnjaka. Napad je koordinisan s tri strane, tako da je stanovništvo bilo prisiljeno da bježi prema jugu – gdje ih je čekala postavljena zasjeda.
Tokom napada korišten je brutalan obrazac:
-
Manje grupe vojnika, od 5 do 10 ljudi, ulazile su od kuće do kuće.
-
Palili su kuće, a stanovnike ubijali na licu mjesta ili ih tjerali da bježe, da bi ih potom dočekali drugi vojnici.
-
Neka tijela su kasnije pronađena potpuno izgorjela, što upućuje na to da su neki civili živi spaljeni.
Među 116 ubijenih Bošnjaka, bilo je:
-
32 žene
-
11 djece mlađe od 18 godina
-
Najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba
Većina muških članova porodica je odvojena i likvidirana na licu mjesta. Na primjer, Abdulah Ahmić i njegov otac su izvedeni iza kuće, gdje su im pucali u glavu. Otac je na mjestu ubijen, dok je Abdulah preživio ranjavanje. Svjedočanstva žena koje su izgubile muževe i sinove, poput Nure Pezer i Fatime Ahmić, ostaju trajni dokument monstruoznosti ovog napada. Nura Pezer je kasnije svjedočila pred Međunarodnim tribunalom u Hagu.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kasnije je ovaj događaj kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti. Dario Kordić, jedan od ključnih arhitekata ove operacije, osuđen je na 25 godina zatvora. Zločin u Ahmićima je otkriven zahvaljujući prisustvu mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, posebno britanskog bataljona na čelu s pukovnikom Bobom Stewartom, koji je prvi ušao u selo i svjedočio prizorima razaranja i smrti.
Ahmići danas ostaju simbol nepravde, ali i upozorenje – da zlo ne počinje iznenada, već se pažljivo gradi kroz govor mržnje, prijetnje i šutnju onih koji bi trebali reagirati. Ovaj događaj ne smije pasti u zaborav jer je njegova težina mjerilo civilizacijske zrelosti društva koje ga pamti prenosi pressmediabih
