Imam dva sina. Jedan je davno napustio dom, oženio se i otišao da stvori svoju porodicu, dok je drugi, kojeg sam rodila kasnije, u četrdesetoj godini, još uvijek tu sa mnom. Ja sam penzionerka, primam samo 300 KM mjesečno, dok on radi u privatnoj firmi i zarađuje nešto više od 200 eura. Naš zajednički život bio je ispunjen tišinom i neizgovorenim pitanjima. Pitala sam ga ponekad: “Sine, imaš li djevojku? Hoću li dočekati snahu?”
No, umjesto odgovora, obično bi me pogledao tužno i povukao se u svoju sobu. Nisam razumjela zašto je reagovao na taj način i ljutila sam se zbog toga. Mislila sam da će ostati sa mnom, da ćemo živjeti zajedno, a ja ću mu pomagati koliko mogu. Ali, ono što sam ja zamišljala nije se poklapalo s njegovim osjećanjima. Njegove misli bile su drugačije, teže, i one su mi lomile srce.
Jednoga dana, primijetila sam da je raspoloženiji nego inače. Sjela sam kraj njega, uhvatila ga za ruku i upitala: “Sine, kako si? Djeluješ mi umorno i razočarano. Jesi li srećan?” Isprva je šutio, ali je ubrzo progovorio: “Ne, mama, nisam srećan.” Nakon trenutka oklijevanja, dodao je: “Pitaš me da li imam djevojku. Nemam, mama. Osjećam se jadno, samo od same pomisli da bih je trebao dovesti u naš dom, gdje nema prave kuhinje, gdje su stari kreveti, stari namještaj, prozori…” Tiho je nastavio: “Koja bi me takvog uzela? Ljubav? Ljubav ti neće platiti račune, ona ti neće osigurati odjeću ni hranu. Samo će te posvađati i uništiti.”
Te riječi su mi slomile srce. Niz moje lice polako su se kotrljale suze. Gledala sam sina – visokog, snažnog i zdravog, a istovremeno tako slomljenog. Bez riječi, čvrsto sam ga stisnula za ruku, želeći mu dati snagu i podršku koju mu nisam uvijek znala pružiti.
Poslije kraće tišine, rekao je ono što me najviše pogodilo: “Mama, moram otići. Znam da će biti teško i mučno, ali moram otići u pečalbu. Ne mogu ti obećati da ćeš me vidjeti kao mladoženju, ali ću ti uvijek pomagati koliko mogu.” Te riječi su me obuzele tugom. Otišla sam u krevet i legla, sklupčavši se pod pokrivačem. Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što je rekao, o tome kako sam mu mogla pomoći i jesam li mu dovoljno dala tokom njegovog života.
Otišao je daleko, u Kanadu. Njegov odlazak bio je bolan, ali znao je da je to jedina opcija. Prije nego što je otišao, napravio mi je naloge na Skypeu i Facebooku, kako bismo ostali u kontaktu. Iako smo bili udaljeni hiljadama kilometara, svakodnevno smo razgovarali. Tri godine se mučio, tražio svoj put, ali na kraju se sve isplatilo. Snašao se. Svake večeri, sa osmijehom na licu, govorio mi je: “Mama, kad dođem, kupiću ti sve što ti treba u kući, šetaću te…”
Njegove riječi bile su mi utjeha, ali u isto vrijeme srce mi je ostalo prazno. Bila sam sretna što je pronašao put ka boljem životu, no osjećala sam duboku prazninu. Ljudi iz naše okoline govorili su mi: “Lako je tebi, sin ti pomaže.” A ja sam tiho odgovarala sebi u mislima: “Eh, da mi je bliže… Šta će mi puni džepovi kad mi je srce prazno.”
Kroz ove godine, koliko god je bilo teško, naučila sam važnu lekciju o životu. Djeca rastu, odlaze, traže svoje puteve, i ponekad moramo prihvatiti te odluke, iako nam se one čine teškima. Nije važno koliko im možemo fizički pomoći ili koliko im nudimo sigurnost kod kuće. Na kraju, njihovi životi su njihovi vlastiti, a ono što traže nije samo finansijska stabilnost, već i osjećaj postignuća i vrijednosti. Ponekad se osjećam kao da sam mu nedovoljno dala, ali znam da sam mu dala sve što sam mogla u granicama svojih mogućnosti.
Sada, iako je daleko, radujem se svakom našem razgovoru i svakom obećanju koje mi da. Njegov povratak kući možda neće biti u onom obliku kojem sam se nadala – s djevojkom, porodicom, djecom. Ali znam da ćemo se opet sresti, i da će, ma gdje bio, uvijek biti moj sin, a ja njegova majka. Ljubav koju dijelimo, uprkos daljini, ostaje nepromjenjiva i snažna, kao i naše zajedničko putovanje kroz život.
U ovom trenutku, srce mi je prazno, ali znam da ću ga ispuniti ponosom i radošću kad ga vidim ponovo. Zajedno ćemo pronaći način da ispunimo te praznine, kako u srcu, tako i u životu, bez obzira na sve izazove koji dolaze.
preuzeto
