Dr. Esad Sadiković bio je intelektualac, istaknuta figura prijedorske čaršije, i veoma cijenjen ljekar. Njegova inteligencija, satirični duh i ironija učinili su ga omiljenim među Prijedorčanima. Nažalost, njegova sudbina je tragično okončana u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine, kada je izveden iz logora Omarska i ubijen kod jame Hrastova glavica blizu Sanskog Mosta.
U trenutku smrti imao je samo 44 godine. Bio je meta zbog nekoliko “teških” razloga: bio je Bošnjak, obrazovan, bogat duhom i materijalno, ekspert Ujedinjenih nacija, privlačan muškarac s lijepom porodicom. Ukratko, bio je simbol bošnjačke inteligencije. Njegov otac, Hasib Sadiković, bio je poznati prijedorski partizan, a majka Senija, također partizanka, napustila je školovanje u Sarajevu i pridružila se partizanima na Kozari, ne mogavši gledati kako ustaše hapse i ubijaju Srbe.
Porodica je veći dio života provela u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, specijalizirajući se kasnije. Tokom služenja vojnog roka upoznao je Zoricu Gagović iz Zaječara, s kojom se ubrzo oženio. Nakon dvogodišnjeg boravka na Zapadnoj Samoi kao ekspert UN-a, Eso je 1988. godine kupio kuću u centru Prijedora. S porodicom je uživao u novom domu do kobnog ljeta 1992. godine. Eso je bio omiljen među Prijedorčanima zbog svog vedrog duha i profesionalizma, a među najbližim prijateljima bio mu je i doktor Mićo Kovačević.
Eso je pokušao spriječiti rat formiranjem “Lige za mir”, vjerujući da se zločini poput onih u Podrinju ne mogu dogoditi u Prijedoru. Nažalost, bio je u krivu. Kada je SDS preuzela vlast u Prijedoru, počela su hapšenja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Eso je bio među prvima uhapšenima i odveden u logor Omarska. Preživjeli logoraši svjedoče da je Eso pomagao drugima, šijući rane vlasima svoje duge kose i podižući im duh optimizmom.
Supruga Zorica pokušala ga je spasiti, molila je prijatelje u Banjoj Luci i tražila ga u logoru Manjača. Njegova majka Senija i prijatelji su takođe tražili pomoć od generala Milosava Bojića. Nažalost, Eso je već bio mrtav kada je stiglo pismo s informacijom o njegovoj sudbini. Nusret Sivac, predratni snimatelj TV BiH i logoraš Omarske, napisao je da je Eso izveden na “prozivku smrti” i s vrata logora rekao: “Zbogom, prijatelji…” Logoraši su ga ispratili sa suzama u očima.
Dok su autobusi čekali na deportaciju logoraša na gubilište, Eso je razgovarao s Mićom Kovačevićem, jednim od svojih najbližih prijatelja, koji ga je ispratio u smrt. Nakon njegove smrti, pravnik Bogdan Tadić zaposjeo je Esinu kuću i kasnije se oženio njegovom suprugom Zoricom. Njegova djeca, Alma i Enis, su pokršteni i dobili nova imena.
Alma, sada Veronika, nakon rata je otišla u Ameriku, gdje je završila medicinu i postala jedan od deset najboljih studenata u historiji SAD-a. Enis, sada Filip, pridružio joj se kasnije. Njihova majka Senija umrla je 2001. godine. Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića pronađeni su 2007. godine u masovnoj grobnici u Starim Keveljima. Sahranjen je na šehidskom mezarju Skele u Prijedoru, ali njegova djeca nisu prisustvovala dženazi.
Danas postoji inicijativa Udruženja građana “Behar” da se ulica u kojoj se nalazi Esina porodična kuća preimenuje u ulicu “Dr. Esada Sadikovića”. Esina tragična sudbina ostavlja dubok trag, podsjećajući nas na važnost borbe za pravdu i sjećanje na one koji su izgubili živote zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti.
