Priča o čovjeku koji nije išao na dženaze:“Nije niko ost’o nezakopan, pa neću ni ja!”
“Nije niko ost’o nezakopan, pa neću ni ja! Uostalom, šta mi je briga, ako vam budem smet’o, kopajte me, a ako vam i to bude mrsko, vi samo svoj pos’o, izjest će me živina, k’o i svakoga”
Mnogo sam puta čuo od starijih ljudi iz mog kraja kako pripovijedaju o nekom starom Ibrišimu. Jasno, nikada ga nisam vidio, ni ja, niti oni od kojih sam slušao o njemu. Međutim, čim se o nečemu priča, tu nešto ima, jer znaju te priče, koliko god ponekad u njima bilo nestvarnih, prenapuhanih, pa i izmišljenih detalja, biti itekako korisne i poučne.
Uglavnom, taj Ibrišim, ili Briše, kako ga je svijet običavao zvati, bio je neki osobenjak. Nije imao svoje porodice, nije se ženio. Da se razumijemo, nisu ni njega rode odnekud donijele, imao je on nekad porodicu. Majka mu je, pričaju, bila fina žena, samo tak’a. Sirotica, umrla čim ga je rodila. Ostali on i babo mu sami. Dva bećara. Ni o babi mu se nikad nije čula ružna riječ. Nije bio pričljiv čovjek. Napunio bi svoj čibuk duhanom i za svojim poslom. Držao je dosta ovaca i od toga dobro živio. Za rukom mu je išlo i pravljenje sepeta od pruća, a sad je imao i maksuma o kojem se trebalo brinuti.
Briše ga je poštovao. Čak ga se pomalo i plašio iako ovaj nikad nije povisio ton na njega, a kamoli ga udario. Kako im je bilo skupa, ne zna se, ali su tako godinama živjeli, valjda, trpeći jedan drugog. Zna se pouzdano da su bili halapljivi i brzi u jelu jer bi suđe sklanjao i prao onaj ko posljednji završi. Ipak, kad je Briše našao svog babu kako, u potoku pod selom, leži mrtav – zvanično objašnjenje kaže da ga je strefila kap dok je pleo sepet – kao da je u njega ušao neki đavo.
“Treba njemu pod hitno kakav dobar hodža da mu štagod zapiše!”, govorili bi po selu.
Nije babi ni na dženazi bio.
“Ma vidite da je nagrajisao! Ne daj Bože nikome!”
Povazdan bi čuvao ovce. Rijetko bi se pomaljao među ljude, a i kad bi se pomolio, gledao je da na svoj, grub i pakostan način uvrijedi koga. Niko mu nije odgovarao jer je, činilo se, baš to i čekao da iz sebe istrese sav poganluk koji je imao.
“Taj bi i Ćabi zamjerku našao”, govorili bi ljudi za njim.
Skuditi djevojku koja je bila za udaje, ocrniti poštena čovjeka na pravdi Boga, nareziliti djecu, pustiti ovce u tuđe njive, a svoje, ako treba, i puškom braniti, sve su to bile rabote u kojima je uživao.
“Bolan, Briše, kako te barem Boga nije strah? Ne valja tako. Ne valja se sa svijetom izigravati. I sam znaš da, ko tako bude radio, nema mu dušu ispustiti dok mu se sve ne vrati. Valja pred Boga stati. Misliš li ti ikad mrijeti?”, govorili su mu oni smjeliji, unaprijed znajući da od takve priče fajde nema.
Nije se obazirao. Čak se činilo da ga takve pridike čine još gorim. Jednom je, tako, potjerao nečije dijete kojem su poslije više puta stravu salijevali, a samo je pribranost nekoliko starijih ljudi iz sela bila razlog da ne padne mrtva glava.
Niko nikad nije zapamtio da je Ibrišim otišao nekome na dženazu ili sprovod. U selu je bilo i muslimana i katolika, pa se jednako išlo i na dženaze i na sprovode. Dok bi se povorka kretala za umrlim, on bi po stranama oko sela tjerao ovce vičući na njih iz sveg glasa, kako bi, valjda, pokazao da on ima preča posla. Ni onda kada se, nesretnim slučajem, utopio jedan mladić, Brišin prvi komšija, nije mu došao na dženazu. Kažu da je to bila nezapamćena žalost. Plakalo je i malo i veliko. Jedino je on pjevušio oko sela i vikao na svoje ovčice:
Ljudi moji, da vam nešto kažem
Baraba sam i parice slažem
Cijeli život ’vako sam uživ’o
Pocrkajte ako vam je krivo!
“Moj Briše, zar bar danas nećeš na dženazu k’o i ostali svijet?”
“Imam ja pametnija posla od toga!”
“Nemaš ti, izgleda, pameti ni koliko onaj mrav! Jadan ne bio, pa ko će tebi doći kad umreš? Ko će te u mezar spustiti? Misliš li ikad o tome?”
“Nije niko ost’o nezakopan, pa neću ni ja! Uostalom, šta mi je briga, ako vam budem smet’o, kopajte me, a ako vam i to bude mrsko, vi samo svoj pos’o, izjest će me živina, k’o i svakoga!”
Tako je vrijeme prolazilo, svijet se rađao i umirao, ženio i udavao, selo se pomalo mijenjalo. Samo je Briše ostao isti. Istina, stario je i on, ali narav nije mijenjao.
Jednog dana selom se pronese vijest kako nema Briše. Nikom nije bio drag, ali niko nije bio sretan zbog toga. Jedni su kazivali da su neku noć vidjeli kako se ovce bez njega vraćaju s ispaše, drugi su, opet, govorili kako ga je neko vidio da je otišao u šumu s užetom i sjekirom u ruci, treći su se kleli da se još jučer ujutro izmivao pred kućom. Cijelo selo diglo se u potragu za njim, prevrnuli svaki kamen, zavirili u svaki grm, pretresli svaku ćošu u koju se onako krupan i stasit mogao zavući, ali od njega ni traga ni glasa.
“Tobejarabi, k’o da je u zemlju propao!”
“Da ga je barem naći pa da mu se, ako ništa, dženaza klanja!”
“A, vala, ako ćemo pravo, nije je ni on nikom klanj’o!”
“I to što kažeš!”
“Pa, ja!”
S vremenom ga prestali tražiti. Nije se nikad pomolio niti mu se dženaza klanjala.
Gdje ga je živina izjela – ne zna se.
