Priča nane Zibe iz Visokog donosi snažnu poruku o poštovanju, prihvatanju i suživotu, koja odudara od uobičajenih narativa. Ova žena, bogatog životnog iskustva, svojom pričom nas uči kako da premostimo razlike i izgradimo međusobno razumijevanje, bez obzira na naše porijeklo, vjeru ili kulturu.
Nana Ziba je rođena u Rogatici, a nakon preseljenja s porodicom, kupila je kuću u naselju Dobrinje, u Visokom, nedaleko od Sarajeva. Njeno životno putovanje odvilo se u nekoliko zemalja, a posebno značajno iskustvo stekla je tokom boravka u Austriji, gdje je provela četiri godine. No, ono što ovu priču čini posebnom jeste činjenica da je za to vrijeme živjela u kući pravoslavnog sveštenika. Unatoč religijskim razlikama, njoj nikada nije bilo uskraćeno pravo da praktikuje svoju vjeru i običaje.
Nana se s toplinom prisjeća svog vremena provedenog u sveštenikovoj kući. U njihovom odnosu vladalo je uzajamno poštovanje, gdje su oboje održavali svoje vjerske običaje bez miješanja u one drugog. Sveštenik joj je jasno rekao: “Majko, ti obavljaj svoje običaje, a ja ću svoje.” Njegovo poštovanje prema njenoj vjeri i običajima, kao i njena podrška njemu, stvorili su skladan suživot u kojem se nana nikada nije osjećala ugroženo ili diskriminisano.
Iako joj ništa materijalno nije nedostajalo u Austriji, nana Ziba je uvijek osjećala nostalgiju za domovinom, prijateljima i rodnom Bosnom i Hercegovinom. Posebno je cijenila trenutke zajedništva, kada bi sveštenik nakon liturgije dolazio njenom mužu i govorio: “Dedo, skuhaj nam kafu, nena klanja, a mi ćemo da sjednemo i porazgovaramo.”
hayat
